Homilija na hodočašću u Nacionalno svetište Sv. Josipa Ispis E-mail
Subota, 03 Ožujak 2018 17:48
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Hodočašću u Nacionalno svetište Svetog Josipa

Karlovac, 3. ožujka 2018.

 

Dragi rektore nacionalnog svetišta sv. Josipa mons. Toni Sente, dragi naši svećenici: generalni vikaru mons. Marko Cvitkušiću, ekonome mons. Zdravko Novaku, predsjedniče biskupijskog Caritasa mons. Franjo Ćuk, dragi kanonici, arhiđakoni i dekani, dragi župnici i župni vikari, dragi đakoni, drage časne sestre, bogoslovi i sjemeništarci, draga braćo i sestre vjernici Sisačke biskupije, hodočasnici u Karlovac!

Ovdje, u ovom svetištu, sabrao nas je danas sveti Josip, zaručnik i muž Blažene Djevice Marije i poočim i brižni hranitelj samoga Sina Božjega, Isusa Krista našega Gospodina. U Zagrebačkoj nadbiskupiji je proglašena Godina svetog Josipa jer se ove godine slavi 330. obljetnica kako je Hrvatski državni sabor na molbu i preporuku zagrebačkog biskupa Martina Borkovića izabrao i proglasio svetog Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, što su više puta i hrvatski biskupi potvrdili izjavama da je nebeski zaštitnik naše Domovine sveti Josip.

Činjenica da je sveti Josip zaštitnik Hrvatske i postojanje ovog svetišta, koje su hrvatski biskupi proglasili nacionalnim svetištem sv. Josipa, razlog je našeg hodočašća u Karlovac, u ovo svetište.

Vrijeme kad je Hrvatski državni sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Domovine bilo je bremenito događajima i opasnostima. Bilo je to 10. lipnja 1687., dakle, svega nekoliko godina nakon slavne kršćanske pobjede nad Osmanlijama u Beču 12. rujna 1683., a ne tako davno i što su u Bečkom Novom Mjestu na prijevaru pogubljeni naši nacionalni prvaci: ban grof Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan. Prema tome Turci su neprestano, već više stoljeća, nadirali na Zapad, prijeteći da pokore Europu, a mi Hrvati bili smo štit Europe, bili smo „predziđe kršćanstva“, jer su u toj invaziji najviše ginuli upravo naši hrvatski ljudi. Činjenica je da se tada ta obrana više tumačila i shvaćala, kako s naše tako i s agresorske strane, kao sraz kršćanstva i islama, pa je tako i papa Klement VIII., nakon slavne pobjede u 16.st. u Sisku, točnije 22.lipnja 1593., našem hrvatskom banu Tomi Bakaču, čestitao na tome da se kršćanstvo obranilo od islama. Što reći također i na drugu opasnost, koja se zvala protestantizam. Hrvatski državni sabor je na više načina štitio katoličku vjeru, te je ne samo organizirao i financirao obranu od Osmanlija, nego je donio i propise o zabrani reformacije i protestantizma na tlu Trojedine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske kraljevine.

Različite dakle ugroze Domovine bile su razlog zašto je Hrvatska po svojim predstavnicima izabrala svetoga Josipa za svoga zaštitnika.

On je naime zaštitnik Svete Obitelji. On se znao brinuti za opstanak samog Sina Božjega koji je bio progonjen i ugrožen. Sjetimo se kako je u snu opomenut da bježi s djetetom Isusom i Majkom njegovom Marijom u Egipat. Naime, kralj Herod radio mu je o glavi. I sigurno nije bilo lako Josipu otići iz domovine, organizirati odlazak – zapravo bijeg, jer su ih mogli kraljevi vojnici uhvatiti – u strani svijet da spasi život Mariji i Sinu Božjem Isusu.

A onda, kad se nakon Herodova skončanja Sveta Obitelj vratila u Galileju, Josip se brinuo za svoju ženu Mariju i njezina Sina Isusa, svojim je rukama radio kao tesar da bi ih prehranio… bio je dakle i dobar organizator života, premda su bili siromašni, što se vidi iz dara koji su prinijeli u Hramu kod prikazanja Isusa… Tako je sveti Josip postao uzor ekonomima, upraviteljima ne samo obitelji nego i većih zajednica, poput samostana… mnogi su ga, osobito, ženski redovi izabirali za svoga zaštitnika i pod njegovu skrb stavljali svoje preživljavanje, kad nisu imali sredstava a trebali su uzdržavati svoje zajednice, nešto nabaviti ili kupiti, graditi ili dovršiti započeto… Tako je sveti Josip kao glava obitelji i onaj kojemu se mnogi utječu da bi im pomogao da mogu ostvariti svoje potrebe za kućom, stanom, crkvom, samostanom…

A sve je to sveti Josip činio bez puno riječi. Dapače, od davnine se njega smatra šutljivim svecem. Naime, u evanđeljima nije zapisana niti jedna njegova riječ. A sigurno je imao što reći: i Mariji, kad je ostala trudna, a on nije znao o čemu je riječ, i Bogu, kad mu je tako veliko breme stavio na ramena, i svojim rođacima i bližnjima… ali on je šutke sve podnosio i neumorno radio, očito, s velikom ljubavlju i velikim nutarnjim žarom, voleći iznad svega svoju zaručnicu i ženu Mariju, prihvaćajući i ljubeći Sina Božjega i Marijina Isusa, koga je hranio, za koga se brinuo, koga je učio tesarskim vještinama…

Još bismo jednu njegovu značajku trebali spomenuti danas. On je i zaštitnik zaručnika, pa se mnoge djevojke utječu njemu u zagovor da pronađu čestita i dobra muža, ali i mladići da pronađu dobru i vrijednu suprugu. Njegove zaruke i svadba s Bl. Djevicom Marijom velika su tajna, ali i nadahnuće svim velikim umjetnicima, ali i ljudima puka, običnim malim ljudima koji razumiju što je to ljubav, koji znaju da se za ljubav valja žrtvovati… on je to dobro znao i zato je velik zaštitnik upravo mladima u njihovu zaručništvu i braku.

Dakle, sveti je Josip i zaštitnik Domovine. Sveti je Josip i zaštitnik obitelji. Sveti je Josip zaštitnik radnika, ali i zaštitnik je i zaručnika. Ima on i još jednu važnu uloga: zaštitnik je i dobre smrti jer se vjeruje da je uz njegov samrtni odar bio sam Sin Božji, Isus naš Spasitelj.

Tako se možemo i mi danas njemu uteći u zagovor. Preporučujemo mu našu Domovinu Hrvatsku. Nije ona ni danas bez problema i teških iskušenja. Molimo ga da bdije nad našim hrvatskim narodom i nad našom domovinom „da bi vazda sretna bila“!

Molimo za naše obitelji, za djecu, da ne izumre naš narod, da se roditelji ne boje djece, da se žrtvuju za brojnu obitelj, da to ne bude sramota nego ponos u našem narodu: da u obitelji bude što više djece! Djeca su Božji dar, djeca su budućnost, djeca znače opredjeljenje za život…

Molimo i za naše radnike, da svi imaju posla, da marljivo rade, da se ne boje preuzeti odgovornost, ali da budu uvijek savjesni i da budu za taj svoj rad dobro plaćeni, da poslodavci ne manipuliraju njihovim sudbinama i sudbinama njihovih obitelji, da ih ne otpuštaju; molimo također da radnici, i osobito mladi i školovani ljudi, ne budu obijesni pa traže bolje uvjete napuštajući domovinu, nego da se radije bore za svoja prava u svojem kraju i ne napuštajući svoju rodnu grudu. Jer ako je ova zemlja „Lijepa naša“, koju su kroz povijest željeli zauzeti i Turci i Srbi, i Mlečani i Bečani, Mađari i Tatari… pa zar onda nije ona i nama lijepa? Zar ne možemo već jednom od nje stvoriti mjesto gdje se može lijepo živjeti, gdje su ljudi zadovoljni i sretni? No, kao da uvijek netko namjerno proizvodi tu paniku i unosi nemir, razara postignute mogućnosti i sije strah za budućnost… Stvarno se pitam, je li to doista nečija namjera da uvjeri Hrvate kako ne mogu imati svoju neovisnu državu i kako ne znaju njome upravljati, kako je tuđin bio uvijek bolji naš gospodar i kako je kod tuđinca sve bolje i da Hrvat treba uvijek biti samo sluga…

Također molimo svetoga Josipa da se naši mladi ne boje sklopiti sveti crkveni brak, da djevojke pronađu svoje supruge, a mladići svoje supruge koje im je Bog namijenio, jer Bog spaja ljude i „što Bog združi čovjek neka ne rastavlja“. Da ne bude rastava bračnih zajednica, da bračni supružnici sačuvaju svoje zajedništvo, da njihove obitelji budu slika Krista i Crkve, jer je to „otajstvo veliko“ (Ef)! Obitelj naime predstavlja samu zajednicu Krista i Crkve te kao što Krist ljubi Crkvu, tako bi se morali ljubiti muž i žena u svojoj obitelji.

Uz milost bračnog poziva ide i poziv u duhovno zvanje, zvanje onih koji se posvećuju službi Crkve i životu za Crkvu. Molimo zagovor svetog Josipa da naša Sisačka biskupija ima dovoljno duhovnih zvanja: molimo za sve naše svećenike, molimo za naše bogoslove i sjemeništarce, za naše redovničke kandidate i kandidatice, te za nova zvanja, da se mladi hrabro odazovu na Isusov poziv. Potrebni su nam Božji pastiri, Božji svjedoci i oni koji žive za Crkvu te svima pokazuju put radosti kršćanskog života.

Ali naši nas grijesi neprestano vuku dolje i zbog njih se teško pomičemo naprijed, oni nas sapinju i zato ih se želimo osloboditi.

Zavapijmo i mi danas, s prorokom Mihejem (Mih 7, 14-15.18-20): Gospodine, „imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše! Udijeli nam vjernost i dobrotu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih.“

Isusova prispodoba o izgubljenom ili rasipnom i nađenom sinu (Lk 15, 1-3.11-32), ili još bolje: o ljubavlju rasipnom ocu ili o milosrdnom ocu neka i nas potakne da se ne bojimo priznati svoje grijehe i da s nadom krenemo ususret Ocu. On je već prvi krenuo nama ususret – jer nas očekuje, jer nas voli, jer misli na nas i na naše dobro. Njemu je istinski stalo do nas… zato nas grli i prije negoli ga zamolimo, on nam prašta i vraća nam izgubljeno dostojanstvo njegovih sinova i kćeri… Naš je Otac pun ljubavi i nježnosti, sama dobrota i milosrđe. Povjerujmo mu!

Sveti mu je Josip povjerovao. I zato je postao tako velik, premda tih i skriven, on je neophodan. U svetoj obitelji, u našim obiteljima, u našoj domovini, u našim savjestima… on pokazuje put.

Sveti Josipe, zaštitniče naše Hrvatske, čuvaj nas i sve naše državljane, sve koji su na vlasti i sve koji vode naš narod, da odgovorno svi pridonosimo napretku i budućnosti svoje Domovine!

Sveti Josipe, štiti naše obitelji, osobito u našoj Biskupiji i ne daj da život utrne. Molimo te da mladi prihvaćaju odgovornost za svet brak i da u njemu radosno prihvaćaju brojnu djecu! Molimo te za naše starije i umiruće, da ih ti dovedeš u vječnost i svima nama podariš radinost, skromnost, vjernost i ljubav te život vječni. Amen.

 

Twitter