Homilija na misi posvete ulja Ispis E-mail
Četvrtak, 29 Ožujak 2018 13:30
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Sisačka katedrala, 29. ožujka 2017.

 

Draga braćo prezbiteri i đakoni, dragi bogoslovi, braćo i sestre u vjeri!

Danas mi, dionici svetog reda svih triju stupnjeva – đakonata, prezbiterata i episkopata – slavimo svoj dan, dan ustanove svećeništva.

Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, o Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju. Duh Sveti ne pomazuje izabranika Božjega da bi ovaj uživao u toj milosti da ga Bog izabire i osobito voli. On  mora preuzeti posebno poslanje, poći drugima, i to potrebnima: siromasima, onima koji su srca slomljena, zarobljenicima, sužnjima, dakle razveseliti sve ožalošćene, donositi ljudima nadu… Mi smo dakle svojim poslanjem okrenuti drugima, našoj braći…

Papa Franjo na općoj audijenciji u srijedu 4. listopada 2017. održao je katehezu „Današnji misionari nade“ u kojoj je među ostalim rekao:

Kršćani kao da su osobe koje imaju 'komadić neba' više iznad glave…
Tako je zadaća kršćana na ovome svijetu otvoriti prostore spasenja, kao stanice preporođenja koje mogu vratiti limfu onome što se činilo da je izgubljeno zauvijek. Kad je nebo prekriveno oblacima, blagoslov je onaj tko zna govoriti o suncu. Eto, pravi kršćanin je upravo to: ne plačljiv i srdit, već uvjeren, snagom uskrsnuća, da svakom zlu jednom mora doći kraj, da nijedna noć nije beskrajna, nijedna čovjekova zabludjelost konačna, da nema te mržnje koja se ne može pobijediti ljubavlju. Sigurno da katkad učenici skupo plaćaju tu nadu koju im je dao Isus. Sjetimo se mnogih kršćana koji nisu napustili svoj narod u vremenu progona. Ostali su tamo, gdje se nije uopće znalo hoće li doživjeti sutra, gdje se nisu mogli raditi nikakvi planovi, ostali su nadajući se u Boga. Sjetimo se isto tako naše braće, naših sestara s Bliskog istoka koji daju svjedočanstvo nade i prinose također život za to svjedočanstvo. To su pravi kršćani! Oni nose nebo u srcu, gledaju dalje, uvijek prema naprijed
.“ Mogli bismo dodati i sve naše mučenike koji također nisu pobjegli već su izdržali teška iskušenja i mučeništva, poput bl. Alojzija Stepinca.

Ako to trebaju biti svi kršćani, tada mi, pastiri, moramo u tome prednjačiti: u nošenju i podizanju nade…

Dana 22. veljače ove 2018. godine po nalogu pape Franje Kongregacija za nauk vjere – s potpisom prefekta kardinala Luisa Ladarie - izdala je pismo „Placuit Deo – Svidjelo se Bogu“ o nekim aspektima kršćanskoga spasenja. Citiram nekoliko misli iz tog dokumenta:

Suvremeni svijet nailazi na stanovite teškoće u shvaćanju ispovijedanja kršćanske vjere, u kojoj se naviješta Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i čitava čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15). (t.2.)

„Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često je spominjao dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje su u nekim svojim aspektima nalik dvama drevnim krivovjerjima, pelagijanizmu i gnosticizmu. U naše vrijeme širi se određeni neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno samostalan, umišlja da sam sebe spašava, ne priznajući da ovisi, u najvećim dubinama svoga bića, o Bogu i drugima. Prema tome shvaćanju spasenje ovisi o snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama, nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega. Određeni neo-gnosticizam, s druge strane, predstavlja čisto unutarnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam. U tome modelu spasenje se sastoji u uzdizanju, u sposobnosti 'umom se izdići iznad Isusova tijela i vinuti se do otajstava nepoznatog božanstva'. Tako si umišlja da može osloboditi osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, koja je tuđa temeljnom identitetu osobe i kojom čovjek može lako manipulirati radi ostvarivanja vlastitih interesa.“( t.3.)

Bilo neo-pelagijanistički individualizam bilo neo-gnostički prijezir tijela nagrđuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi Krist mogao posredovati Savez čitave ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani pojedinac, koji ostvaruje samoga sebe u punini svojim vlastitim snagama, kao što predlaže neo-pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju, njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što jedino vrijedi oslobođenje nutarnje stvarnosti ljudskog bića od ograničenostî tijela i materije, prema neo-gnostičkoj viziji? Nasuprot tim dvjema tendencijama, ovim se Pismom želi ponovno potvrditi da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, svojim utjelovljenjem, životu, smrću i uskrsnućem donio novu vrstu odnosa s Ocem i među ljudima i uveo nas u te odnose zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati jedno tijelo u 'prvorođencu među mnogom braćom' (Rim 8,29).“ (t.4.)

Draga braćo, prezbiteri i đakoni, i mi se susrećemo s raznim potrebama koje imaju današnji ljudi, a najčešće s potrebom da im otvorimo oči. Isus je kao Pomazanik Gospodnji bio poslan otvarati „vid slijepima“ (Lk 4,19). I mi doživljavamo da se ovaj „danas“ koji trajno odjekuje u Crkvi, upravo po službi koju po Božjoj milosti mi vršimo, odnosi velikim dijelom na to otvaranje očiju onih koji su slijepi, slijepi vidjeti istinu, spoznati Gospodina i otvoriti mu srce.

Stare hereze, o kojima je progovorio papa Franjo kao i pismo Kongregacije „Placuit Deo“, naime pelagijanizam i gnosticizam, i danas mutatis mutandis nalaze mjesta u suvremenim zabludama s kojima čovjek pristupa svojoj slobodi i sreći – ili kako bismo teološki rekli: spasenju.

Misliti da sve čovjek može sam, da može svojim silama zaslužiti spasenje, odnosno da isključivo o njemu samom ovisi biti sretan i slobodan, zabluda je, duhovno sljepilo koje mi moramo uklanjati. I to prvo na sebi, tako da sami ne pretjerujemo u aktivizmu i silnim pothvatima – pastoralnim, građevinskim, stalnim događajima visokog intenziteta, a onda da i naše vjernike poučavamo molitvi, meditaciji, skromnosti, strpljivosti, zadovoljstvu s malim i shvaćanju da je samo Bog dosta.

Druga je zabluda u tome da se uranja samo u duhovne sfere, da se traži gotovo neka nirvana, i u toj duhovnoj izolaciji nit se traže nit se vide drugi oko nas… Primat nutarnje spoznaje Boga nosi mnoge suvremene duhovne pokrete čiji se članovi posve izdvajaju iz svojih obveza – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u župi… sve im to izgleda nevažno. No, i to je sljepilo, i to ne vodi spasenju, tj. sreći i duhovnom miru, slobodi čovjekove duše. Treba dakle znati spajati i rad i molitvu, i akciju i kontemplaciju. I za nas je to napast – samo vršiti svoje liturgijske čine, zatvoriti se u zidove crkve i farofa, i čekati ljude. Papa Franjo nas sve šalje – gotovo tjera – van: poći na periferije, vidjeti ljude, približiti se svakome koji je u potrebi.

U godini bl. Alojzija Stepinca učimo od njega koji je uzor svim našim vjernicima, jer ga je sv. papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom. Neka on i nama pokazuje put, put našeg svećeništva: u molitvi i zalaganju za naše bližnje, za naš hrvatski narod.

Gospodin, draga braćo, „nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu“ (Otk 1,6). Stoga mu budimo zahvalni i odgovorimo mu svojom spremnošću da pred svima za njega, osobito ovih svetih vazmenih dana, svjedočimo: „Isus Krist jest Svjedok vjerni,   Prvorođenac od mrtvih,   Vladar nad kraljevima zemaljskim… on nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha… Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! … on je Alfa i Omega,   Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.“ (Otk 1,5-6.8) Amen.

 

Twitter