Homilija na Uskrs 2018. Ispis E-mail
Nedjelja, 01 Travanj 2018 11:05
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Uskrs

Sisačka katedrala, 1. travnja 2018.


Dragi vjernici, braćo i sestre,

U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina!

Prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa.

Papa Franjo u knjizi „Božja muka – naša nada“ kaže o tome: „Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost.“ (nav.dj., 104)

Papa nastavlja: „Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori. Ući u otajstvo traži od nas da se ne plašimo stvarnosti: ne zatvarati se u sebe same, ne bježati pred onim što ne razumijemo, ne zatvarati oči pred problemima, ne poricati ih, ne izbjegavati pitanja… Ući u otajstvo znači izdići se iznad svojih udobnih sigurnosti, iznad lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče i sputavaju, te se upustiti u traženje istine, ljepote i ljubavi, traženje smisla koji nije očigledan, nepovršan odgovor na pitanja koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum. Da bismo ušli u otajstvo, potrebna je poniznost, poniznost da se 'spustimo na zemlju', da siđemo s pijedestala svoga 'ja' koji je tako ohol, naše umišljenosti; poniznost da se svedemo na pravu mjeru, prepoznavajući ono što zapravo jesmo: stvorenja s prednostima i nedostatcima, grješnici kojima je potrebno oproštenje. Da bismo ušli u otajstvo, potreban je ta poniznost koja je nemoć, lišavanje vlastitih idolopoklonstava… klanjanje. Bez klanjanja nije moguće ući u otajstvo. Sve nas to uče žene Isusove učenice. Bdjele su one noći zajedno s Majkom. A ona, Djevica Majka, pomogla im je da ne izgube vjeru i nadu. Tako nisu ostale zatočenice straha i boli, već su s prvim svjetlima zore izišle, noseći svoje pomasti i srca pomazana ljubavlju. Izišle su i pronašle otvoren grob. I ušle su. Bdjele su, izišle i ušle u otajstvo. Učimo od njih bdjeti s Bogom i s Marijom, našom Majkom, da bismo ušli u otajstvo koje nas vodi iz smrti u život.“ „U ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato što prema ondašnjemu židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima su, međutim, žene imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što ide u prilog povijesti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje žena. Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su bile prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom! Kod Boga ono što vrijedi jest srce, koliko smo otvoreni Njemu, jesmo li poput djece koja se pouzdavaju. No, to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere uvijek treba jednostavan i dubok pogled ljubavi. Apostolima i učenicima teže je povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dodirnuti rane Isusova tijela. I na našem putu vjere važno je znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga; vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju.“ (nav.,dj., 118-120)

U svakom slučaju zanimljivo je da je naša – a možemo reći i općesvjetska – katolička uskrsna himna: „Regina coeli, laetare – Kraljice neba, raduj se!“ Pjesma je to, najljepša uskrsna pjesma, koja govori o vjeri Crkve da je Marija bila prva koja je u srcu doživjela radost Isusova uskrsnuća i zato se radovala. Ona je bila dostojna nositi Spasitelja, a on je uskrsnuo kako je rekao, te se njoj Crkva utječe da moli Boga za nas, da i mi budemo dostojni Kristovih obećanja, te postignemo radosti vječnoga života.

Marija kao majka i kao žena, osoba najtješnje povezana s Isusom našim Spasiteljem, koja je osjećala sve njegove muke, supatila zajedno s njim njegovu muku, ali i koja je stajala puna nade, nepokolebive nade, nade koju nije mogla slomiti ni njegova nepravedno podnesena smrt…

Utecimo se Mariji, za koju je bl. Alojzije Stepinac rekao, da neće propasti nitko tko se u nju uzda i tko se njoj moli, jer ona će nas najbolje dovesti do otajstva uskrsnuća.

Kadinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i naš metropolita, u svojoj uskrsnoj čestitci piše: „U vjeri Spasiteljeve Majke i vjeri Crkve radujemo se susretu s Uskrsnulim, kako bismo rasli u spoznaji i ljubavi te bili djelatni svjedoci nade uskrsnuća. Molimo Blaženu Djevicu da nas prati u prihvaćanju Božje Riječi i donošenju plodova Duha Svetoga, u kušnjama i trpljenjima na putu prema radostima vječnoga života.“

Taj ženski, majčinski i Marijin osjećaj vjere neka nas prati u ovom uskrsnom slavlju i ovih vazmenih dana! Biti s Marijom zapravo i znači učiti od nje slijediti Isusa, našega Spasitelja, Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. Biti s Marijom, voljeti ju i njoj se utjecati znači dijeliti istu onu njezinu vjeru i čvrstu nadu u Kristovu trajnu uskrsnu prisutnost u našim životima, u životima naših bližnjih u našim obiteljima, u našim župama, u našoj Biskupiji i u našoj Domovini.

Kako može biti veće sreće negoli biti s našim uskrsnulim Gospodinom, s Isusom Kristom koji je pokazao i neprestano pokazuje najveću Božju ljubav prema nama?! Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi! A Bog u svojim obećanjima ne vara, zato povjerujmo u njegovu nazočnost, naklonu blizinu i neprestanu prisutnost i bit ćemo sigurni, pa navalile ne znam kakve nevolje na nas, na naše obitelji, na našu Domovinu! On je naš Spasitelj, on uskrsnuli Gospodin koji je Pobjednik nad svakim zlom. Zato ne bojmo se, zato radujmo se! Amen.

 

Twitter