Homilija na misi za Domovinu - 8. travnja 2011., Sisačka katedrala Ispis E-mail
Petak, 08 Travanj 2011 23:15
Share

HOMILIJA NA MISI ZA DOMOVINU, SISAČKA KATEDRALA – 8. TRAVNJA 2011.

Draga braćo i sestre!

            Nakon što je Komisija HBK „Iustitia et pax“ pozvala katoličke vjernike da poste i mole u tri petka - 1., 8. i 15. travnja, na svojem proljetnom redovnom zasjedanju biskupi su „osvrnuvši se na aktualnu situaciju u našem društvu odlučili pozvati sve vjernike da se u petak, 8. travnja, uključe u molitvu za Domovinu“ (iz Priopćenja s 42. plenarnog zasjedanja HBK).

            Zašto smo se, dakle, mi okupili večeras u našoj sisačkoj katedrali, dragi moji vjernici? Došli smo moliti Gospodina, koji je jedini pravedan sudac da i Haaški sud u slučaju presuda našim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku–bude pravedan. Očekivanja u tom smislu nisu na žalost velika, budući da znamo da je taj sud već u više slučajeva postupio – nepravedno. Zapravo, nepravda je već to što su naši generali optuženi i već godinama čekaju tu presudu. Hvatalo ih se kao divlje zvijeri, a njihovo se ima spominjalo zajedno s najvećim zločincima, da ih ne imenujem. To je već nepravda – u nebo vapijuća. Kako je taj sud sve dulje radio, pokazivalo se sve više da njegova narav nije pravna nego politička. Na kraju, nije ni bio osnovan od neke pravne institucije, nego od političke – UN. Pa i sami subjekti koji su godinama imali značajnu ulogu u radu toga suda priznali su, bilo u intervjuima, bilo u izdanim knjigama, kako je u radu tog tribunala neviđeno mnogo političkih pritisaka i igara. Kao da su se na poligonu toga suda natjecale velike sile kako će „mijesiti“ tijesto malih naroda – dakako, po svojoj mjeri i za svoje potrebe. Tako se u onom bitnom došlo do kritične točke: za agresore i za žrtve uzeo se isti kriterij – svi su činili zločine i svi su krivi. Sud nije želio kazniti agresiju niti zaštiti žrtve. To je prvi takav sud u povijesti čovječanstva, možemo reći – svojevrsni eksperiment. U njegovu su se žrvnju našli na udaru – upravo naši generali, ali ne samo generali, optuženi su s njima i pokojni predsjednik Franjo Tuđman, pokojni ministar obrane Gojko Šušak, pokojni general Janko Bobetko, te – u samo tužitelju znanom „zajedničkom zločinačkom pothvatu“ tu su navedeni i „mnogi znani i neznani“. Tako smo zapravo svi mi, i čitava Hrvatska, na optuženičkoj klupi. Ali koga imaju Hrvati kad im nitko ne pomaže? Zar se to nije toliko puta u povijesti pokazalo?

            Hrvatski je narod bio često prepušten sam sebi – i kad su s Istoka navaljivali Turci i željeli pokoriti čitavu Europu, ta je ista Europa stajala i gledala što će biti, a branili su ju i svoj dom Hrvati. Bio je na braniku Domovine i Europe i naš Sisak. I tu su slomljeni osvajači s Istoka, kako 1593., tako i 1995. No, za nagradu Europa nam nije pomogla ni poslije, nije nas nagradila nego nam je tovarila nove terete i stavljala nove jarmove. Kao i ne tako davne 1848., kad je ban Josip Jelačić s hrvatskom vojskom obranio Hrvatsku od mađarskog posezanja, a time i Beč od mađarske pobune, Austrija je Hrvatskoj nametnula – Bachov apsolutizam, nova ograničenja suvereniteta i nove nepravde!

            No, i nekad u povijesti – i danas – naš je narod i u takvim, nemogućim uvjetima, pobjeđivao. Zašto? Jer se pouzdavao u onoga koji je veći od svih ljudskih veličina, onoga koji sudi i svim ljudskim sucima, onomu koji je pravedan i kad nema zemaljske pravde. Kad su Hrvati odbacili Turke podno Sinja grada, pomogla im je – znali su to dobro, Majka Božja, Kraljica Hrvata. Kad su pobijedili u neravnopravnom Domovinskom ratu i oslobodili okupirane krajeve svoje Domovine, bili su to dani slave – jer je opet hrvatski vojnik, ovjenčan s krunicom, branio svoje i u svoju borbu unio ne samo vještinu i ljudsku taktiku, nego još više povjerenje u nebesku zaštitu Bogorodice, te i pobijedio na dan Majke Božje Snježne, 5. kolovoza 1995. A u obližnju Petrinju sloboda je došla na sam blagdan Gospodinova Preobraženja. Gospodin kao da nam je želio pokazati svoju nebesku slavu, svoju milosnu blizinu i prisutnost svoga božanskog lica.

            I danas zato molimo da ovu novu, pravnu agresiju koja se provodi protiv Hrvatske, nadvladamo s pouzdanjem u Boga, „Gospodina nad vojskama“, s vjernošću Kristu i Presvetoj Bogorodici, Djevici Mariji.

            Čitanja nam danas u liturgiji veoma znakovito govore. Čitanje Knjige mudrosti progovara o suđenju nevinom pravedniku. Zašto ga zlikovci žele osuditi? Oni sami kažu o tome ovo: „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta spoznajom o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim.“ (Mudr 2,12-13). Nisu li ove riječi primjenjive upravo na Isusa, Sina Božjega? Nisu li također ovo planovi koje snuju oni što žele uništiti Božje pravednike, jer im smetaju u njihovim zlim nakanama, jer su „utjelovljeni ukor“ njihovim mislima. Mogli bismo to primijeniti i naše branitelje, na naše patnike koji sada čame po tamnicama bijeloga svijeta. A zašto? Jer su se usudili braniti od agresije, jer su pobijedili – a neki svjetski moćnici bili su ih osudili na propast. Pa ipak, jedno je što snuju moćnici ovoga svijeta, a drugo što se stvarno ima dogoditi jer to želi sam Bog, Gospodar povijesti. Pisac knjige Mudrosti za ove zlikovce kaže: „Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje.“ (Mudr 2,21). U čemu se varaju zli moćnici ovoga svijeta? Oni računaju samo sa svojom snagom, silom koja danas jest a sutra je već nema. Oni ne računaju na onoga koji je vječan i koji svakome daje nagradu za njegova djela. Oni kažu za pravednika: „Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.“ Oni misle da smrt može pobijediti pravednika i da će tada oni slaviti. Ne nadaju se pobjedi nad smrću, jer to im izgleda nemoguće. Pa ipak, on će pobijediti a ne oni, on će slaviti a oni zdvajati. Uskrsnuće Kristovo, braćo i sestre, i svima nama je velika utjeha i nada. Nada je svima obespravljenima, svima koji su krivo optuženi, svima koji trpe nevini, onima koji se uzdaju u Boga i u pravednost njegovu. „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ (Mt 5,6) – govori Gospodin Isus.

            I psalam 34. ističe tu suprotnost: „zločinac“ – „pravednik“. Kad veli da „mnoge nevolje ima pravednik“, to nas podsjeća na Isusovu muku i smrt na križu, ali kad dodaje: „ali ga Gospodin iz svih izbavlja“, to je govor o Kristovu uskrsnuću. To se događa i svima nama. Ako želimo ići putem pravednosti, imat ćemo mnogo nevolja. Ali, ne bojmo se, Bog će nas izbaviti. „Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca... a pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba.“ Psalam ne kaže da će nas, ako slijedimo Božju pravednost, Bog izbaviti samo iz nekih tjeskoba, nego iz svih. No, ne kaže da će izostati nevolje, dapače: bit će ih mnogo. Ali i u mnogim nevoljama, pravednik će biti postojan, neće se bojati, neće ga mučiti tjeskoba – jer Gospodin ga čuva.

            U Evanđelju Židovi traže kako da ubiju Isusa. I premda su „vrebali da ga uhvate, ipak nitko ne stavi na nj ruke – jer još nije bio došao njegov čas.“ (Iv 7,30). To je znak da je život naš u Božjoj ruci, da nam se ništa ne može dogoditi dok ne dođe čas koji on za to odredi. Drugim riječima, Bog čuva one koji ga ljube, ne dopušta da budu kušani preko svojih sila. Prijepor na koji odgovara današnje evanđelje je u tome odakle ima doći Mesija. Židovi kažu da kada on dođe nitko neće znati odakle je, a za Isusa znaju odakle je. No, Isus im odgovara riječima koje zapravo hoće reći da ga oni ne poznaju, jer je njega poslao „Istiniti“ koji ga je poslao. Njega, tj. Oca nebeskoga oni ne poznaju, a on ga poznaje jer je od njega došao, jer ga je on poslao. Isus neprestano govori da on ima zaleđe, da njega netko voli, da nije sam. On je siguran jer uz njega stoji njegov Otac koji ga neće dati da propadne, i onda kad će biti predan u ruke zločinaca.

            Imamo li i mi, braćo i sestre, to pouzdanje u Boga kao svoga dobrog Oca koji nas neće dati da propadnemo? Vjerujemo li i mi da nas Bog čuva i da nas nitko i ništa ne može ugrabiti iz njegove ruke (Iv 10,29)?

            Kad se sruče na nas i na našu Domovinu teške nepravde, kad se laž proglasi istinom, a zlo dobrim, kad nam se čini da smo sami i da nitko nije uz nas, tada smo izručeni u Božje ruke i tada možemo osjetiti da nas on ljubi, da nas neće ostaviti, da će nas čuvati i očuvati.

            I u ovim danima koji su presudni za našu Domovinu imajmo pouzdanje u Boga!

            Vjerujmo da je on uvijek uz svoju djecu i da on svojih ne ostavlja!

            Molimo se za njegovo smilovanje našoj Domovini, molimo se za njegovu blizinu našim generalima kojima se sudi u Haagu, molimo se za jakost kad im je najteže, molimo se za njihove obitelji koje ih čekaju, molimo se da pobijede istina i pravda, i na ovom svijetu, ne samo na vječnom sudu.

            Molimo se da nas neprijatelji naši ne ponizuju, da izdržimo sve nevolje te prokušani budemo još čvršći u vjeri, nadi i ljubavi, svjedočeći da je lijepo pouzdati se u Boga, da je plemenito voljeti svoju Domovinu i izgrađivati ju u pravdi i miru, da je pače dobro voljeti sve ljude i željeti svima mir i Božji blagoslov, jer onomu koji Boga ljubi, sve se okreće na dobro (usp. Rim 8,28)! Amen.

 

Twitter