Homilija na Tijelovo 2018. Ispis E-mail
Četvrtak, 31 Svibanj 2018 11:46
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Tijelova

Sisačka katedrala, 31. svibnja 2018.

 

Ovogodišnje Tijelovo u Hrvatskoj obilježeno je objavom građanske inicijative „Narod odlučuje“ da je skupljen dovoljan broj potpisa za referendum. To je velika pobjeda demokracije u našoj Domovini, tim više što se službeno na više strana, kao i medijski, ta inicijativa ometala i željela onemogućiti. Zašto govorim danas o tome?

Baš zato jer je danas Tijelovo, blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove, dan kada se Sveta Pričest, Uskrsnuli Gospodin pod prilikama Kruha, svečano nosi u procesijama diljem katoličkoga svijeta da bi se tako svima obznanila želja ali i zadaća nas vjernika da unosimo Krista u sve dijelove našega društva. To nekima izgleda nepotrebno „miješanje“, nasrtaj na „sekularnu državu“, ali to je naš zadatak – koji nam je dao sam naš Gospodin kada je rekao: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!“ Naša kršćanska vjera je u biti misionarska, što znači da se mi osjećamo poslani naviještati i svjedočiti radosnu vijest, Krista Gospodina, jedinog Otkupitelja i Spasitelja svega svijeta i svakog čovjeka, svim ljudima.

Uopće je važno prepoznati trenutak, uvidjeti bilo svoga naroda kojemu je teško i pomoći mu da se dogode neki pomaci na bolje. To je zadaća nas vjernika, Crkve katoličke koja je uvijek bila uz svoj narod, dapače i predvodila ga je u nastojanjima da se društvo neprestano obnavlja i napreduje u poštenju, radinosti, pravednosti i jednakom dostojanstvu svih članova našega naroda. U zadnje je vrijeme korupcija, materijalna i mentalna, toliko uzela maha u našem društvu da bismo mi bili izdajice svoga naroda, kada ne bismo poduprli promjene i pomogli našemu narodu da se izbori za bolje i pravednije društvo.

Naš blaženik Alojzije kard. Stepinac na montiranom sudu 1946. rekao je jasno: „Ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda…“

Eto, da mi ne bismo bili ništarije, moramo osjećati sa svojim narodom. Osjećali smo to u najtežim i najradosnijim vremenima: Crkva katolička dio je identiteta hrvatskoga naroda i ona je uvijek davala doprinos svojim jasnim isticanjem načela pravednosti, općeg dobra, socijalne pravde, solidarnosti i subsidijarnosti, što su noseći stupovi socijalnog nauka Crkve.

Mi danas pronosimo Presveti oltarski Sakrament, Isusa Uskrsnuloga prisutnog u Svetom kruhu Euharistije, našim trgovima, ulicama… uopće želimo ga unijeti u javnost u sva područja našega života. Ipak, ima i druga strana tog odnosa.

Znamo da su u prvo vrijeme kršćani mogli sudjelovati na Euharistiji samo ako su bili kršteni. Nakon Službe Riječi, na kojoj su svi mogli sudjelovati, đakon bi pozvao katekumene i ostale koji su bili prisutni a nisu bili kršteni: „Extra omnes!“ – neka svi iziđu. Naime, sama posveta darova i Pričest bila je rezervirana samo za krštene i potvrđene članove Crkve, jer se Euharistija smatrala „disciplina arcana“ – neke vrste tajnom koja nije bila dana svima.

I Sveti Toma Akvinski (+1274.), veliki teolog i crkveni naučitelj, tzv. anđeoski učitelj, predstavnik teologije visokog srednjeg vijeka, slično je naučavao o Euharistiji.

On govori kako Euharistiju smije kušati samo vjernik, i to ne samo ustima – tj. osjetom okusa, nego niti vidom, niti dodirom… Riječ je o tome da je on bio i protiv pokazivanja Svete hostije, Kruha nebeskog odnosno svete pričesti – onima koji ne vjeruju. Pogani dakle nisu smjeli svetu Pričest niti gledati, a kamoli blagovati!

No, došlo je vrijeme kada se mislilo da je kršćanska vjera prožela sav život, da su dapače svi ljudi – kršćani. Tako su započele i javne procesije po gradovima i selima. Doista je tako i bilo, nije postojao netko tko bi se smatrao nevjernikom, ateistom ili poganinom. Sve do novog vijeka kad se javlja ateizam i agnosticizam. Prije toga to je bila sramota. Svaki normalni čovjek smatrao se vjernikom, dapače se i trudio to i što bolje biti.

Zato nije bilo neobično što je Crkva na Tijelovo uvela javno očitovanje vjere, i još više: pokazivanje Svete Pričesti – svima! Taj je blagdan uveo tek papa Ivan XXII. u 14. st. Inače teoforička procesija je prvi puta organizirana u Kölnu upravo 1274., u godini kad je sv. Toma umro.

Kad o svemu tome danas razmišljamo, pitamo se: koja je poruka današnjeg blagdana?

S jedne strane, željeli bismo se vratiti poštivanju Euharistije kao svete Tajne, za koju sv. Toma kaže: „To je kruh za odabrane, ne daje se svijetu zlom.“ Pitanje je i kako mi shvaćamo sebe, kao dobre vjernike ili kao manje-više slabe vjernike? Što bi značilo to da se danas uskrati Euharistija, ne samo Pričest, nego i gledanje svete Hostije, poganima? I tko su to današnji pogani? Jesu li to npr. političari koji dolaze u crkve da se pokažu i da možda skupe potporu birača, premda im se kad  donose zakone i druge odluke gdje mogu narugaju, ignoriraju ih i dapače preziru ih? Bi li takve pogane i danas trebalo ekskomunicirati – što prevedeno znači: isključiti iz zajedništva svete Pričesti?

Drugo je pitanje, kako danas svjedočiti prisutnost Krista i Crkve u svijetu? Ne bojati se odbacivanja, poruge, izvrtanja istine, podmetanja… i usprkos svemu tome ustrajati u blagom ali odlučnom iznošenju istine, prosvjetljivati oni koji su za istinu slijepi, mijenjati Duhom Božjim one koji su čak i zlonamjerni… Sigurno je da Crkva svoja vrata mora otvoriti svima, dapače da sve ljude mora pozivati i nuditi im spasenje. No, kad netko uđe u Crkvu, trebao bi i preuzeti kršćanske obveze i držati ih se javno, što znači da ako je javna osoba, javno bi trebao zastupati ih. Crkva ipak nije ni ustanova ni zajednica koja bi osuđivala ili javno nekoga izbacivala… ta su vremena prošla. Neki naši radikalni glasovi nemaju na pameti milosrdno lice koje Crkva poput svoga Učitelja ima prema slabima i prema grješnicima.

Papa Franjo u najnovijoj apostolskoj pobudnici „Gaudete et exultate – radujte se i pjevajte“, u broju 104. kaže: „Možda mislimo da dajemo slavu Bogu samo našim bogoštovljem i molitvom, ili jednostavno pridržavanjem određenih etičkih normi. Istina je da prvenstvo pripada našem odnosu s Bogom, ali ne smijemo zaboraviti da je konačno mjerilo kojim će se procijeniti naši životi ono što smo učinili za druge. Molitva je dragocjena ako jača svakodnevno darivanje s ljubavlju. Naše bogoštovlje je milo Bogu kad odlučimo da ćemo velikodušno živjeti i dopuštamo da se Božji dar, dan u molitvi, očituje u našoj brizi za našu braću i sestre.“

Ove riječi su važne upravo u svjetlu naših nastojanja da kao narod i kao društvo konačno krenemo putem izlaska iz komunističkog totalitarizma, da se oslobodimo spona velikih stranaka koje su nasljednice tog sustava koji je naše društvo, a posebno mlade ljude, doveo do bezizlaza, te masovno odlaze iz naše Domovine. Političari su sebe i svoje osigurali, a sposobnim i stručnim mladim ljudima nema mjesta. To je taj klijentelizam i mentalitet komunizma u kojem još uvijek, i 28 godina nakon njegove formalne propasti, živimo i što je uzrok našem propadanju, i demografskom, i političkom i najviše – moralnom. To se mora zaustaviti, i u tome ne samo da Crkva, mi kršćani, smijemo nego mi moramo u tome sudjelovati. Društvo, a posebno oni koji su obespravljeni i gurnuti na rub, na periferiju – kako to voli reći naš Papa Franjo – moraju biti briga Crkve, naše polje djelovanja, oni kojima smo poslani i za koje se mi moramo boriti i svim silama zalagati da ostvare svoja prava.

To u biti znači blagdan Tijelova, to je njegova poruka: s Kristom pozvani smo mijenjati društvo!

Tajna vjere, Kriste Gospodine, prisutan u Presvetom Oltarskom sakramentu, koji danas nosimo našim ulicama i trgovima, našim gradovima i selima, obnovi nas, nastani se u nama, obdari nas svojim duhom hrabrosti da svjedočimo za Tebe, bilo to zgodno ili nezgodno, te Tvojom Duhom, Tvojom ljubavlju prožmemo i mijenjamo svijet, a prije svega naše hrvatsko društvo. Amen.

 

Twitter