Homilija na Kvirinovo 2018. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 15:31
Share

Mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki

Homilija Kvirinovo

Sisak, bazilika Sv. Kvirina, 4. lipnja 2018.

 

Mudr 3,1-9; 2 Tim 2,8-13. 3,10-12; Mt 10,17-22

 

Draga braćo i sestre,

poštovani predstavnici Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije,

draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

poštovani i dragi biskupe Vlado i dragi Oci biskupi!

Isus unaprijed upozorava svoje učenike da će biti predavani vijećima, bičevani po sinagogama, da će ih poradi njega voditi pred upravitelje i kraljeve, da će ih mrziti zbog njegova imena. To je bila njegova proročka riječ kojom im je on najavio budućnost koja ih čeka. No, kad je sv. Matej pisao svoj evanđeoski tekst te su se Isusove riječi već ostvarile. One su bile iskustvo rađanja Crkve kojoj on piše. Isusovi su učenici već bili progonjeni, zatvarani, vođeni na sudove. I kad sv. Pavao piše iz zatvora svoje pismo mladom biskupu Timoteju, kojega je postavio biskupom u Efezu, iz kojega smo čuli jedan odlomak u drugom čitanju, i Pavao i Timotej su već prije toga imali bogato iskustvo brojnih progona, batina i nevolja koje su podnijeli zbog propovijedanja evanđelja. Pavao svjedoči Timoteju i hrabri ga za nova stradanja i mučeništvo. Piše mu: Ja jesam okovan, „ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje (…) u Kristu Isusu. (…) Ti si pošao za mnom u poučavanju (…) u progonstvima, u patnjama (…) Kakva li sam progonstva podnio! I iz svih me izbavio Gospodin! A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu bit će progonjeni!“ Dakle, i Pavao, na temelju svoga osobnog iskustva, potvrđuje Isusovu riječ da svi kršćani kroz čitavu povijest trebaju voditi računa o mogućnosti progona.

Mučeništvo je bilo iskustvo i sv. Kvirina, biskupa ovoga grada u Rimsko vrijeme, na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. Janjci bježe pred vukovima. Tako je i biskup Kvirin pokušao pobjeći i sakriti se za vrijeme Dioklecijanovih progona. No, namjesnik cara Dioklecijana Maksim, ga je uhvatio. Kvirin je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima i svjesno prihvatio mučeničku sudbinu. Izbatinan je bio bačen u zatvor, a onda osuđen na smrt i u današnjem Sombatelju u Mađarskoj, s mlinskim kamenom o vratu, na današnji dan, bio je bačen u rijeku Rabu. Umirući je ispovjedio svoje uvjerenje da tek sada do kraja ostvaruje svoju svećeničku službu kad – po uzoru na Isusa - samoga sebe prinosi za žrtvu. I tako je do zadnjega dana ostao uzoran svećenik i biskup te se potvrdio kao čovjek čvrstih kršćanskih uvjerenja i dosljedan svjedok duboke osobne vjere u Isusa Krista. Ono što je vjerovao dosljedno je živio, naviještao i posvjedočio svojom mučeničkom smrću.

Draga braćo i sestre, zar ne, kako su i danas poželjni i potrebni takvi ljudi – u raskršćanjenoj Europi i u našem hrvatskom društvu?! Živimo u vremenu u kojemu se, istina, od nas ovdje danas više ne traži mučeništvo u smislu prolijevanja krvi, no građani smo hrvatskog društva, koje se ponosi time što naprijed ide - sve više - kao da Boga nema te koje na različite načine negoduje i kontestira zbog prisutnosti kršćana u životu društva. Isus Krist i njegovo Evanđelje, evanđeoske vrednote koje su iznjedrile i oblikovale naš hrvatski narod, njegov identitet te europsku civilizaciju i kulturu ne samo da su postali nepotrebni u oblikovanju zakonskih rješenja i usmjerenja za budućnost hrvatskog društva, nego ih se sve više i sve češće interpretira kao nešto natražno, reakcionarno i konzervativno, neprosvijećeno - i zato opasno, te ih se žigoše kao pravu prijetnju sekularnoj državi. „Neće nam valjda Kaptol pisati zakone!“ Glas i kler Katoličke Crkve u Hrvatskoj treba, zato, uništiti ili ih barem ozbiljno kompromitirati, te tako marginalizirati i ušutkati i kršćansku poruku te evanđeoski glas u javnom društvenom životu.

Istodobno susrećemo tolike ljude i nas katolike te vjernike drugih kršćanskih konfesija bez ikakvih stavova. Gdje su i koliko imamo ljudi koji postojano stoje uz istinu, pravdu, dobrotu, poštenje, solidarnost, odgovornost, milosrđe, koji su veći od parcijalnih interesa, čitavim svojim bićem i srcem u službi isključivo općega dobra?! Toliki od nas slijedimo i činimo isključivo ono što je nama osobno lakše, jednostavnije i komotnije. Nismo ni vrući, ni hladni, nego jednostavno mlaki. Nismo ni za kakve napore u životu, no ipak nas život, različita pitanja, izazovi i nevolje zaskaču i od nas traže reakciju. Nismo ni za kakvo odricanje i žrtvu, a ipak u životu moramo donositi odluke. Svaka pak ozbiljna odluka u sebi uključuje spremnost nečega se odreći i uz nešto prionuti te tome ostati vjeran, ne pitajući za cijenu i za žrtvu. Bez ljudi s takvim čvrstim stavovima i uvjerenjima nema i ne može biti nikakvoga napretka ni na kojemu području života. Bez takvih osoba nema stabilnih brakova i čvrstih obitelji, nema čvrstih prijateljstava, nema konstruktivnih zajednica i građanskih udruga, nema ozbiljnih političkih stranaka niti nositelja gospodarskog i društvenog razvoja, sposobnih mijenjati društveno ozračje, vući naprijed i unaprjeđivati čitavo društvo. Žrtvovati sebe, svoj život, svoje vrijeme, svoju komotnost, svoje interese, dragovoljno darivati svoje znanje i sposobnosti i stavljati ih u službu općega dobra, velikodušno služiti i onima koji nam nikada neće moći uzvratiti, štoviše i onima koji iskorištavaju našu dobrotu – velik je čin hrabrosti i povjerenja u Boga i vjere u njegovu ljubav koja daje da njegovo sunca sja i zlima i dobrima i da njegova kiša pada i pravednicima i nepravednicima.

Draga braćo i sestre, sv. Kvirin je primjer kako vjera u uskrsnuće Isusa Krista i njezin odraz u svakod­nevnom životu nas kršćane čine ljudima koji su spremni na samoprijegor i žrtvu. Vjera u Isusa Krista oslobađa za prihvaćanje težeg i zahtjevnijeg puta kroz život. Ona postaje izvor slobode koja oslobađa od straha pred smrću i svakim ljudskim sudom koji može pogubiti tijelo, ali ne može uništiti dušu. Vjera u uskrsnuće Isusa Krista je izvor snage i ustrajnosti pred poteškoćama. Ona čovjeka čini sposobnim za nutarnju pribranost i mir i onda kad ga blate, progone i nepravedno optužuju. Ona je izvor snage za uspravno stajanje pred svakim poniženjem i trpljenjem pa i za dostojanstvo i nutarnji mir - čak i pri izricanju nepravednih optužbi. Ona je izvor snage za dostojanstvo i u životnim porazima. Isusov učenik zato zbori nekim novim jezicima (Mk 16,17), unosi novu logiku u ovaj svijet; u sebi i oko sebe diže nemoćne i posustale te predstavlja zdravu spasenjsku alternativu u ovome svijetu. On se ne drži logike "kako ti meni, tako ja tebi i koliko ti meni toliko ja tebi", nego je uvjeren da se isplati ljubiti i onoga tko nikada neće uzvratiti, pa i onoga tko to po našem ljudskom sudu nije zaslužio. On zna da je trpljenje uvijek i nužno sastavni dio kršćanskoga života, jer onaj kojemu ništa nije sveto, koji je u stanju sve pogaziti da bi ostvario sebične interese, u životu uvijek prolazi bolje i lakše od onoga tko je častan, pošten, principijelan i dobar, koji drži do određenih vrednota koje su mu svete i koje ne želi pogaziti. Onaj tko vjeruje u uskrsnuće Isusa Krista u poteškoćama ne plače; njegovi horizonti nikad nisu potpuno zatvoreni, nego prihvaćanjem realnosti i trpljenja izgoni zloduh defetizma, gorčine, srdžbe, zdvajanja, samosažalijevanja i plakanja, proklinjanja te riganja protiv svega i svakoga. U trpljenju, križevima i poteškoćama on ostaje miran i vedra pogleda u budućnost. Jer zna da je raspeti i poniženi uskrsnuo i bio uzet na nebo te da zato poslije svakoga Velikoga petka mora svanuti uskrsno jutro; da će se na bolom iznakaženom licu kad-tad pojaviti osmjeh i suze radosnice; da će tama, laž i nepoštenje kat-tad biti raskrinkani te da posljednju riječ moraju imati pravičnost, istina, poštenje, dobrota i ljubav. Ondje gdje Krist raspeti i uskrsli ima središnje mjesto, tamo više nema parcijalnih interesa, računice, pragmatike, kupovine, obveza, prebjega. Javna gradska, županijske i državna poduzeća prestaju biti plijen za kojega se bori i kojim se trguje u postizbornim koalicijama.

Mir koji dolazi od Boga preobražava ljudsko srce iznutra, snaži identitet i istodobno ga otvara za druge – drugačije i različite, te osposobljava za promicanje i izgradnju zajedništva među ljudima. Mir koji od Boga dolazi je nenadmašiva vrijednost, koja se ničim ne može nadomjestiti.

Vjernik se može naći u politici, gospodarstvu i u drugim područjima života kao janje usred čopora vukova. No, njegovi postupci uvijek pokazuju razlike između njega i mnoštva drugih ljudi. On ide bez plave koverte, bez trgovine glasovima i mandatima; bez metoda svojstvenih ljudima ovoga svijeta. Isusov učenik je svjestan da mu Isusovo poslanje ne pruža zemaljska osiguranja, vremenitu op­skrbu, namirenje svih potrepština. On zna da nužno nailazi na protivnosti i na poteškoće. Štoviše, on zna da je često, pa čak i redovito u manjini. Svjestan je da su svijet, naše hrvatsko društvo, grad Sisak i drugi gradovi nepregledna polja rada.

Sv. Kvirin nam svjedoči da je put stradanja i poniženja, put slabog i krhkog čovjeka, ono što je u našim ljudskim očima poraz i neuspjeh, nasuprot našem običnom ljudskom sudu, u stvari najviši oblik očitovanja snage. Onaj koji ne proklinje i ne vraća jednakom mjerom, koji dopušta da se na njega sruči zlo, ali dalje ne nastavlja spiralu zla, i koji je sposoban prihvatiti da u očima ljudi ostane predstavljen kao slab te ponižen, onaj koji je spreman biti mučenik, je u stvari moralni pobjednik.

Mučenik je svjedok Božje ljestvice vrednota u kojoj su prihvaćanje trpljenja, patnje i smrti, prihvaćeni u vjeri i ljubavi, siguran put prema pobjedi istine te put u puninu života u zajedništvu s Bogom.

I kao što je od početka Isus svojim stavovima hrabrio povorke tolikih starozavjetnih pravednika i kršćanskih mučenika, koji su posto­janošću u vjeri i praštanjem mučiteljima, osigurali sebi život vječni, a Crkvi uvijek iznova novu životnost, mladost i snagu, tako on to čini i danas. Govoreći svojim apostolima nekad, a nama danas, on u nama želi pronaći iskru vjere i u nama zapaliti svetu vatru ljubavi i odgovornosti pred Bogom i pred poviješću, kao što je bila zapaljena u sv. Kvirinu i u kršćanima njegova vremena. Dok govori o mnogim nevoljama kroz koje nam je proći, u stvari nas ohrabruje: "Kad vas predaju, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!"

Draga braćo i sestre, budimo svjesni da je puno lakše bi­ti hrabar, nego postojan. Malo je hrabrih, ali je još ma­nje postojanih osoba. Kad si hrabar, naiđeš na poteškoću, podneseš ju i ideš dalje. A posto­janost zahtijeva dugotrajnost u dobroti, u do­brim odlukama i dobrim djelima, dugi niz go­dina - do kraja života. Tako se od nas kršćana za­htijeva postojanost u vjeri, nadi i ljubavi jer su to stvarnosti koje su trajno ugrožene u ovom smrtnom životu. Dakle, postojanost se ne su­protstavlja poteškoćama izvana, nego iznutra.

Svima nama želim hrabrost svakodnevnog obraćenja i postojanost u tom nastojanju. Amen.

 

 

Twitter