Homilija na Gospu Karmelsku u Slavonskom Brodu 16.7.2018. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 16 Srpanj 2018 21:48
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Gospu Karmelsku

Slavonski Brod, 16. srpnja 2018.

 

/Čit.: 1 Kr 18,42b-45a; Gal 4,4-7; Iv 19,25-27/

Drage sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, dragi župniče, braćo svećenici, draga braćo i sestre štovatelji Gospe Karmelske!

Čestitam vam svetkovinu BDM od gore Karmela ili Gospe Karmelske /a negdje ovaj blagdan zovu i MB od Škapulara! Osobito čestitam vama, drage sestre Karmelićanke! Vi ste po Karmelu dobile ime i vaš red, kako muški tako i ženski, kontemplativni i aktivni.

Karmel znači vrt, cvjetni vrt. U njemu je prorok Ilija - čuli smo - molio, tu se on borio s krivovjerjem u svome narodu, tu je pobijedio Baalove svećenike i izmolio kišu nakon tri i pol godine strašne suše… O tome govori upravo današnje prvo čitanje…

Na brdu Karmelu okupili su se redovnici koji su tu sagradili najprije kapelu, a danas je tu crkva, posvećenu BDM i sebe su nazvali Bratovštinom BDM od Karmela, karmelićanima. Sveti Ivan od Križa, poznati mistik i obnovitelj karmelićankoga reda u 16. napisao je knjigu „Uspon na Goru Karmel“, gdje je opisao duhovnu borbu i stupnjeve uspona duše k Bogu.

Karmel je tako postao simbol susreta s Bogom.

I nije samo Blažena Djevica Marija, nije samo sv. Ilija, sv. Ivan od Križa ni sv. Terezija Avilska, nisu ni samo sestre karmelićanke ni braća karmelićani, nego smo svi mi, braćo i sestre kršćani, pozvani popeti se na Karmel, tj. pronaći taj vrt koji cvjeta u tisuću boja, koji obiluje krasnim cvijećem, u kojem se uživa jer je – to mjesto gdje je Bog. Biti s Bogom čežnja je svakoga srca, svake ljudske duše… Kako to ostvariti?

Sveti je Ilija, čuli smo u odlomku iz Knjige o Kraljevima (1 Kr 18,42b-45a), na brdu Karmelu bio udubljen u molitvu. Njegovu je narodu bilo teško, patio je jer nije bilo kiše, a posebno u tom podneblju, gdje je svuda pustinja, voda znači život… i Ilija se molio za kišu, molio je Boga da se smiluje njegovu narodu. I mi smo, braćo i sestre, vjerojatno ovih dana molili za naše nogometaše, za njihov uspjeh jer je to bio i uspjeh Hrvatske a to znači i naš, naše predstavljanje svijetu, nama zadovoljština za tolika pretrpljena zla i nepravde, suze i prolivenu krv… malo radosti smo molili, molili i dobili. Poput Ilije koji je izmolio obilnu kišu.

Međutim, koja je to kiša koja nama kao narodu zaista treba? Braćo i sestre, kiša je to Božje milosti, rosa Duha Svetoga, dar koji možemo dobiti samo s neba… Ali zato valja moliti.

Molitva je tako prva pouka ovog današnjeg blagdana, blagdana Gospe Karmelske.

Marija nas uči moliti, sveci nas uče moliti, i mi smo pozvani moleći sve više učiti moliti i sve više moliti, što zapravo znači: neprestano biti s Bogom. Zar nam nije svima bilo drago kada su naš izbornik i igrači neprestano ponavljali: „Dobri Bog je dao… ako Bog da… vjerujemo da će Bog pomoći…“ Možda se nikada toliko nije čulo u javnim medijima spominjanje imena Božjega kao ovih dana tijekom Svjetskog prvenstva.

Molitva je i to ali i nešto puno dublje, predanje Bogu i prijateljevanje s njim. A kad je čovjek u Bogu, kad živi uronjen u Božju prisutnost, kad se dakle, moli, čudesa su moguća. Dapače, sve oko nas postaje čudo, dar Božje ljubavi. Sve što jesmo i imamo, što nas okružuje i što nam se događa. Jer sve to Bog vodi. Čudesa nisu samo neki izvanredni događaji, to su realni događaji ali koji su upravo takvi jer ih hoće Bog. A mi to prihvatimo.

Sveti Pavao u poslanici Galaćanima progovara o Mariji. On ju naziva jednostavno „žena“: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga. Od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi…“ Ovdje je Marija spomenuta kao žena da bi, kažu tumači Svetoga pisma, sveti Pavao istaknuo da je Isus bio pravi čovjek – jer samo ono što žena rodi je pravi čovjek. To ujedno znači da se Sin Božji utjelovio, da nije ostao samo Bog, dalek i nepristupačan, nego da se po rođenju od žene, tj. po svojoj ljudskosti izjednačio s nama, uzeo našu ljudsku narav.

K tome, ovaj redak Svetog pisma znači da je Isus bio Židov jer je rođen kao onaj koji je Zakonu podložan, a taj Zakon je Tora, tj. židovski Zakon. Pa premda je Isus Židov, on je poslan ne samo da otkupi Židove, nego i sve ljude na svijetu, i nas u Hrvatskoj, i sve ljude svih vremena, što znači i nas danas. On je naš Otkupitelj. To priznajući pravi smo štovatelji Marijini, jer je ona znala koga je začela i rodila, pristala je pod tim uvjetom da joj Bog to po anđelu objasni i tek kada je to saznala, rekla je: „Fiat mihi secundum verbum tuum – neka mi bude po tvojoj riječi!“. Budući da je Marija znala tko je njezin Sin, ona je prva njegova učenica jer ga je s ljubavlju začela i rodila, jer se s ljubavlju za njega brinula i jer je s ljubavlju s njime zajedno trpjela, nadala se i radovala se.

To ona i nas uči, to je druga pouka današnjeg blagdana: da priznamo vjerom Isusa svojim Otkupiteljem, pravim Bogom i pravim čovjekom, te mu ljubavlju poput Marije služimo.

U Evanđelju gledamo Isusa raspeta na križu. On prije svoje smrti pogledom traži svoju Majku Mariju koja je pod križem, te je povjerava svome učeniku apostolu Ivanu govoreći joj: „Evo ti sina!“ Time je, kažu neki bibličari, nakon što je sv. Josip već umro, htio ostaviti svoju majku zbrinutu, dao joj je Ivana za sina da ne bude sama, a nju je povjerio na brigu svom učeniku Ivanu govoreći mu: „Evo ti majke!“ I evanđelista dodaje: „Od toga časa uze je učenik k sebi.“ Pa premda je time Isus prvenstveno pokazao brigu za zemaljski život svoje majku koju ostavlja, mi shvaćamo te riječi kojima je povjerio svoju majku svojemu učeniku – i da je svima nama, koji smo i danas njegovi učenici, darovao svoju majku Mariju da bude naša majka.

Marija je ovdje pod križem, Žalosna Gospa, Gospa koja pati, ali koja – stoji pod križem. Njezina uspravna prisutnost znak je da ju patnja i smrt Sina nije slomila… „Stabat mater dolorosa – stajala je majka žalosna“. Tu nas Marija poučava svojim primjerom da se ne smijemo dati slomiti ni od kakvih teških iskustava, ni od boli, pa čak ni od smrti. Ona je vjerovala da je njezin Sin Spasitelj svijeta, Sin Božji, Bog koji je u njezinoj utrobi postao čovjekom, i zato se duboko nadala da smrt ne može imati zadnju riječ nad njim i njegovim ali i njezinim životom. I nama se boriti s mnogo teškoća u životu: to su bolesti, to su žalosti, ostavljenost, porazi, nerazumijevanje, mnogo je danas tuge i zapuštenosti, nebrige mlađih za starije, traženje prevelike komocije odraslih pa ne žele mlađe - roditelji djecu, nezadovoljstvo stvarima i sustavom koji se nema snage mijenjati pa se radije bježi u neku tobožnju „zemlju snova“ gdje opet nastaju nova razočaranja… I kako sve to pobijediti? Poput Marije strpljivo nositi svoj dio patnje, ali vjerovati u Krista koji je Sin Božji i koji je zato i došao na svijet da nama ljudima pomogne rješavati naše probleme i patnje pretvoriti u slavlje i pobjedu.

Ovih dana, uz pobjedničke Vatrene, svi smo zaželjeli pobjeđivati jer smo vidjeli da je to moguće. Moguće je to i nama, premda smo mala i siromašna zemlja, moguće je jer imamo dobre ljude, jer hoćemo i trudimo se, a to su preduvjeti uspjeha i pobjede: ljudi, dobrota, znanje, rad i velik trud… a to sve mora pratiti još i poniznost. Sjećam se kako me na početku Mundijala iznenadio naš Izbornik koji je rekao da ova ekipa može puno učiniti “samo ako budemo ponizni“. Što to znači? To znači da se sve može, ali – ako se čovjek, narod, bilo koja zajednica uzda u Boga! To je jamstvo uspjeha i pobjede.

Što je to pobjeda?

Sveti Ivan apostol lijepo kaže: „sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobjeđuje svijet: vjera naša! Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ (1 Iv 5,4-5)

Lijepe su sportske pobjede, lijepo je kad se mala zemlja predstavi čitavome svijetu te ju svi mogu upoznati i počinju cijeniti. A još su ljepše pobjede pravednosti, pobjede nad zlom i pobjede istine. Bila je jedna takva velika pobjeda 5.  kolovoza 1995., zvala se Oluja. Tada smo bili svi jedno, jer smo morali pobijediti zlo, morali smo osvojiti slobodu i morali smo poraziti mržnju. I to smo uspjeli ostvariti Božjom pomoću i zagovorom Presvete Djevice Bogorodice Marije. Sjetimo se samo kako smo molili krunicu, kako su naši branitelji nosili krunicu oko vrata u znak zaštite Marije kojoj su se utjecali oni i njihovi najmiliji.

Najljepše i najvažnije su međutim pobjede duha, kada pobjeđujemo u duhovnom boju. Za to je potrebna duhovna oprema o kojoj govori sv. Pavao: „Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite kacigu spasenja i mač Duha to jest Riječ Božju.“ (Ef 6,14-17)

Bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik, naš je zaštitnik upravo u tim duhovnim bojevima jer je i sam teško trpio ali i u tom duhovom boju pobijedio. Zajedno s našim Spasiteljem koji je umro za nas na križu, ali koji je treći dan uskrsnuo i sve nas pozvao na novi život uskrsnuća.

Tim putem već je prošla BDM, Kraljica Karmela. Tim su putem prolazili i prolaze učenici Isusovi, posebno su nam kao primjer pred očima sveci i blaženici Crkve. Tim smo putem i mi pozvani ići, da bismo s Kristom i s Marijom i mi pobjeđivali te zavrijedili nagradu „vijenca slave“ u nebesima. Amen.

 

Twitter