Homilija na misi za sudionike Frama Hoda 28.7.2018 Ispis E-mail
Subota, 28 Srpanj 2018 21:56
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za sudionike Frama Hoda

Sisak, crkva Sv. Josipa Radnika, 28. srpnja 2018.

 

Dragi župniče fra Michaele, župni vikaru fra Filipe, dragi Framaši i Framašice, dragi vjernici!

Sve vas rado pozdravljam i zahvaljujem Bogu za ovaj dan, dan susreta… To je jedna postaja na hodočašću FRAM-e prema Asizu, mjestu gdje je živio i umro sveti Franjo. On nadahnjuje sve franjevce, Franjevački svjetovni red, Framu i sve koji vole franjevačku jednostavnost i svetost. Gospodin nas, braćo i sestre, poučava danas iz misnih čitanja:

  1. Što je SVETOST BOŽJEG HRAMA? O tome govori prorok Jeremija (Jr 7,1-11) kada poučava kako se treba poštivati jeruzalemski hram u kojem boravi Bog te da je to sveto mjesto potrebno čuvati a ne pretvoriti ga u „pećinu razbojničku“. A što je to? Prema proroku, to je prijetvornost: kada vjernik čini nepravdu, griješi, a dolazi u hram i ovdje se bahati, pokazuje kako je pravedan i sl. No, po svetom Pavlu još je jedno važno: znati da je Hram Božji - jednostavno: svaki ČOVJEK (1 Kor 3,16), jer je čovjek slika Božja, dakle, sveto mjesto u kojem boravi Bog, prema kojem se treba odnositi s poštovanjem kao prema Bogu; Hram nije kuća razbojnička. A razbojnici su oni koji uništavaju hram, sveto mjesto susreta s Bogom tj. čovjeka kada ga pretvaraju u mjesto trgovine. Sjetimo se kako je Gospodin Isus istjerao iz Hrama trgovce: spleo je bič, istjerao je stoku iz hramskog predvorja i prevrnuo trgovcima i mjenjačima novca njihove stolove, te poručio gotovo istim riječima: „Nosite to odavde i ne činite iz kuće Oca moga kuću trgovačku“ (Iv 2,16). Zašto? Na paralelnim mjestima kod sinoptika Gospodin tumači da je hram „Dom molitve za sve narode“ (Mk 11,17).
    1. Za konačnu pobjedu nad zlom – treba nam STRPLJIVOST. O tome govori Gospodin u prispodobi u Evanđelju (Mt 13,24-30). Učenici bi željeli iščupati kukolj koji je simbol zla, a koji je posijao đavao u duše ljudi… no Gospodin ih upozorava da toga ne čine, da ne bi s kukoljem iščupali i pšenicu, nego neka puste da žito raste i dozori, pa kada bude žetva, odijelit će se kukolj od pšenice. To je slika i za naše borbe sa zlom. Nekada je potrebno radikalno postupiti. Sjetimo se Isusova savjeta da je bolje nekada odsjeći i vlastitu ruku ili nogu ili iskopati oko, ako nas to zavodi od Boga, te sakat ući u kraljevstvo Božje negoli čitav otići u pakao. Ali ovdje Isus poziva na strpljivost. Nije dobra niti potrebna uvijek ta odlučnost da se obračunamo sa zlom. Na žalost ono je uvijek oko nas. Važno je samo da nije u nama. A kazniti zlo i zle nije naša zadaća, to će učiniti Bog na kraju povijesti. Njegovi će anđeli odijeliti kukolj od pšenice, spaliti ga, a pšenicu sabrati u žitnice… Bog je velik, on uvijek čeka, nada se, nikad ne odustaje. Tako bismo trebali i mi, puni strpljivosti postupati s ljudima i dati im uvijek novu priliku da se obrate i krenu za Spasiteljem i pobijede zlo.
    2. Kad govorimo o POBJEDI, prisjećamo se velike radosti što je čitav naš narod nedavno doživio kada su Vatreni pobjeđivali na Svjetskom nogometnom prvenstvu i osvojili srebro. Od njih možemo učiti kako je potrebno sve učiniti da se pobijedi, ali kako na kraju BOG IMA ZADNJU RIJEČ!  Zato je važna i potrebna – PONIZNOST! Naime, svima je draga pobjeda, ali nekada je i poraz pobjeda jer se i preko poniženja može, a često i mora, doći do istine. A najvažnije je da Bogu darujemo vlastiti život, da u njegove ruke stavimo svoje nade u pobjede, svoja razočaranja zbog poraza, i svoju vjeru da On sve vodi, a On nikada neće iznevjeriti one koji mu se s povjerenjem prepuste.
    3. DOMOLJUBLJE je važna karakteristika onih koji žele biti Božji… Kada smo nedavno slavili pobjede i naši nogometaši osvojili drugo mjesto na svijetu, pokazalo se silno domoljublje našega naroda. Trebamo li mi katolici biti domoljubi, pitamo se. Iako neki pa i kršćani govore kako to nije potrebno, kao da bismo mi kršćani trebali biti iskorijenjeni, poput komunista kozmopoliti, bez pripadnosti domu i domovini… Sjetimo se bl. Alojzija Stepinca koji je rekao o tome sljedeće: „Ne samo da kršćanin smije, on mora ljubiti svoju domovinu… nitko ne može zamjeriti djetetu što ono više voli svoju majku negoli druge majke!“ Ali pravi patriotizam je ljubav prema svome, da bi se tako stekla i njegovala i ljubav prema svima drugimam, a ne da bi se bilo koga drugoga mrzilo i tako „dokazivalo“ ljubav prema svome. To je vidljivo kod onih koji svoje toliko „ljube“ da sve zlo govore i rade protiv drugih, ali to nije put Isusovih učenika. Uvijek treba zastupati istinu, bez obzira radilo se o našima ili tuđima. U toj jednakosti prema svima, s obzirom na istinu, kršćanski je stav. Isus nam o tome daje čak i zapovijed kada kaže: „Ljubite svoje bližnje kao same sebe!“ Tako zapovijeda i da ljubimo sebe i svoje, ali jednako tako i svoje bližnje, sve druge ljude i sve narode. Doista, Kraljevstvo Božje, čija je slika na zemlji Crkva, obitelj je mnogih naroda, dapače svih naroda svijeta. I kada vi, dragi mladi framaši, odlazite u Asiz, prolazite preko Slovenije i dolazite u Italiju, vidjet ćete kako nas naša katolička vjera povezuje sa svima, sa svima možemo biti prava braća i sestre. No, ipak ne trebamo u tome zaboraviti odakle smo i tko smo. Baš zato da bismo ljubeći sebe i svoje mogli ispravno ljubiti i sve naše bližnje.
    4. SVETI FRANJO I BDM. Sv. Franjo je osobitu ljubav gajio prema Presv. Bogorodici koju je častio iznad svega – jer je ona rodila našega Spasitelja. To je on dobro znao, i kad je sam, prvi puta do tada uredio betlehemske jaslice, i kad se molio u crkvi Gospe od Anđela tzv. Porcijunkuli, gdje je zatražio i dobio od Pape primanje potpunog oprosta… Sv. Franjo je i ZAŠTITNIK OKOLIŠA, ekologije. Pa zar nije to ljubav prema svojoj zemlji kad voliš i njezine ljude i sva njezina stvorenja: i ptice, i ribe, i životinje, i drveće i travu i zdrav okoliš?! Samo, kažu neki, sv. Franjo nije volio mrave – ali nije to rekao zato da bi ih isključivao iz svoje ljubavi, nego jer su oni simbol prekomjernog rada; kaže se: radiš kao mrav… a treba NE SAMO RADITI, nego i odmarati se, znati zastati i počivati u svojem duhu u Bogu, štoviše potrebno je nada sve MOLITI SE! Franjine rane na rukama, nogama i boku znak su njegove poistovjećenosti s Kristom koji je za nas na križu trpio i imao rane ljubavi, rane koje pokazuju koliko nas je volio… jer prava ljubav je u tome da smo spremni i život dati za prijatelje, za naše bližnje!

Hodočašće je specifični oblik pobožnosti. Zapravo taj zajednički hod je ne samo hod do Boga nego i hod s Bogom. Tako se učimo da naši koraci nikada nisu sami, da ih uvijek činimo s Bogom. S nama na svim našim putovima koraca Isus i njegova Majka. Bog je cilj, ali on je i put do cilja. S njim treba uvijek biti. Molimo našega Gospodina Isusa za tu milost, molimo zajedno s Marijom, Gospom od Porcijunkule /da poslije pokore zadobijemo oprost od vremenitih kazni za grijehe koje smo okajali i ispovjedili i koje nam je Bog oprostio, ali koji su prouzročili neki nered koji možemo samo s Božjom pomoću ispraviti … Molimo zagovor sv. Franje, asiškog siromaška, sveca koji nas potiče da ne zaboravimo kako je moguće s Kristom biti jedno, nositi njegovu muku ali i njegovu radost svima, pa čak i svim stvorenjima, životinjama, prirodi, svemiru… Amen.

 

Twitter