Homilija na Danu obitelji Sisačke biskupije 6.10.2018. Ispis E-mail
Subota, 06 Listopad 2018 12:31
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Danu obitelji Sisačke biskupije

Sisačka katedrala, 6. listopada 2018.

 

Draga braćo i sestre, članovi naših obitelji,

Sretan sam što smo se i ove godine okupili na ovaj susret molitve i zajedništva.

Gospodin nas svojom Riječju poučava i ohrabruje.

Tako smo čuli u čitanju iz Knjige o Jobu (Job 42, 1-3.5-6.12-17) kako je taj starozavjetni patnik, koji je teško obolio i izgubio svoju obitelj i sve svoje imanje, na kraju svojih pitanja i nedoumica zaključio: „Sada te moje oči vidješe, sve riječi svoje zato ja poričem.“ Znao je da su sve te poteškoće koje su ga snašle samo kušnja vjernosti Bogu, i mnogi su mu govorili kako bi se trebao udaljiti od Boga jer ga je pravednoga kaznio, ali on nikada nije pogrdio Boga, već je rekao: „Bog dao, Bog uzeo, blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!“ No, na kraju je zašutio, jednostavno je pred Bogom ostao bez riječi, osobito kad je susreo Bog, kad je doživio da je on dobri Otac koji se brine za njega i u takvim teškim trenucima.

I kad je to Bog vidio, tu njegovu izdržljivost i vjernost, ne samo da ga je izliječio, već mu je darovao ponovno veliku obitelj: sedam sinova i tri kćeri, te veliko imanje, veće negoli je imao prije.

 

Braćo i sestre, ovaj nas sveti tekst poučava kako treba prihvaćati poteškoće u životu. A tko ih nema, reći ćete. Doista, i nama na vrata često pokucaju i bolest i nesreće, ali najveća je kušnja ostaviti Boga, odreći se svoga Stvoritelja i odvratiti od njega svoje lice, svoj život. Mnogi to i čine: kad vide da im puno toga ne uspijeva, kad su suočeni s pogibeljima, a onda dođe propaganda medija koji uvijek sve zlo slažu protiv Crkve i bjesomučno ju napadaju, tada se mnogi pokolebaju. Ali mi smo pozvani – poput pravednog patnika Joba – svoje pouzdanje staviti u Gospodina. On nas najbolje razumije premda dopušta i da nas pohode nevolje, bolesti, nesreće.

Ipak, na kraju Bog pobjeđuje u srcima onih koji su mu ostali vjerni. I onima koji Boga ljube, kako veli sveti Pavao, sve se okreće na dobro. Bog blagoslivlja one koji izdrže kušnje ne samo zdravljem, nego i s još većim uspjehom nego prije, i što je ovdje posebno lijepo istaknuto – s brojnom djecom. Job je, nakon što su mu najprije sva djeca poginula, dobio još desetero djece.

Brojnost obitelji, puno djece znak je posebnog Božjeg blagoslova. I to je tako bilo uvijek, i u Starom zavjetu i u Novom zavjetu. Međutim, promijenilo se shvaćanje ljudi koji su, pod utjecajem svoga egoizma i traženja vlastite udobnosti i želje da uspiju, napustili želju za brojnom djecom. Tako su danas, na žalost, obitelji s više djece rijetkost a nekim čak i razlog poruge. To međutim nama u Crkvi nikad ne smije biti tako – mi se veselimo svakom čovjeku, svakom djetetu, jer nas je naš Gospodin učio da je on u svakom našem bližnjemu.

 

Dapače, Isus je uzeo upravo djecu za primjer starijima: "Ako se ne obratite i ne budete kao djecanećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3) Pri tome je prvenstveno mislio na tu ovisnost koju djeca imaju prema roditeljima, jer bez njih ne mogu. Naime, ako tako i svi mi – i djeca i odrasli – shvatimo da bez Boga ne možemo, pa budemo u tom smislu maleni, možemo k Bogu.

 

U današnjem evanđelju (Lk 10, 17-24) Isus uskliknu u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin — doli Otac; niti tko je Otac — doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi

Veoma je lijepo to što Isus kaže kako je on došao Božje kraljevstvo objaviti – malenima. A tko su to maleni? Ne samo djeca, dakle oni koji su fizički maleni, nego oni koji su ponizni, koji se ne prave važni, koji ne misle da su bolji od drugih, koji se ne izdižu i ohole. Bog se oholima protivi a uzvisuje neznatne.

 

Zato možemo reći da je danas, u ovoj našoj katedrali, upravo to: slavlje malenosti, pohvala obiteljima koje su ponizne, koje znaju da o Bogu ovise, koje ne slušaju glasove ovosvjetskih poruka koji odvlače od bitnoga i samo nude zabavu i užitak, nego se posvećuju žrtvi za obitelj, za djecu i malene, učeći od njih upravo to na što nas Gospodin poziva. Jer za prihvaćanje brojne djece potrebno je osloniti se na Božju pomoć, tu je sama ljudska pomoć premalena i nedostatna.

 

Naš je hrvatski narod upravo stoga opstao kroz tolika i nesklona stoljeća, u ratovima i neprestanoj vladavini nad njima onih koji mu nisu dobro željeli. Sada međutim kada je slobodan u vlastitoj domovini došao je do ruba opstanka jer – više majke ne žele rađati djecu, više očevi ne žele veliku obitelj. Kao da se neki strah uvukao u duše naših ljudi, pa se čini da bismo sada, kad nas nisu mogli pobijediti ni toliki neprijatelji koji su nam i fizički radili o glavi, sami sebe mogli dovesti do izumiranja i nestanka.

 

Naš Gospodin Isus nas hrabri da se ne bojimo.

Sotona sa svih strana vreba i napada, ali Gospodin naš Isus Krist pobijedio je Sotonu. Dapače, on daje i svojim učenicima tu snagu i moć da budu pobjednici nad zlom i đavlom.

 

U ono vrijeme: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Naša pobjeda nad đavlom je zajamčena jer ga Krist je pobijedio, i to jednom za uvijek. Mi se samo trebamo približiti Kristu i đavao bježi.

 

Drage obitelji, drage majke i očevi, draga djeco, djedovi i bake, ovime vam želim izreći veliko Hvala za vašu požrtvovnost, za vašu vjeru i veliko pouzdanje koje imate u Boga!

Vaše je svjedočanstvo otvorenosti životu veliko i dragocjeno jer je poruka svim našim obiteljima – u našoj Sisačkoj biskupiji, ali i u Domovini i u Europi – da je lijepo imati više djece, da je lijepo imati veliku obitelj. Djeca su Božji blagoslov, samo djeca mogu jamčiti budućnost jednoj zajednici, bilo Crkvi bilo narodu. Zato se danas molimo za vašu ustrajnost u ljubavi prema životu, molimo se za vas da se ne umorite u velikodušnosti i altruizmu, molimo se za vas da budete primjer u svemu svim našim obiteljima.

 

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu 15.i16.rujna ove godine bio je pod geslom: Obitelj – izvor života i radosti.

Gledao sam neki dan jednu večernju emisiju, poput okruglog stola, gdje se govorilo o tzv. Istanbulskoj konvenciji koja je sad stupila na snagu. I jedna je sudionica uporno insistirala da je obitelj mjesto nasilja, da je obitelj dakle opasno mjesto za žene i djecu. Druga joj je sudionica oponirala govoreći da se tako želi uništiti obitelj, kad se ponavlja da je obitelj opasna, da tu vlada nasilje. Doista, ne bi li trebalo više promovirati činjenicu da je obitelj temeljna zajednica ljubavi, izvor života i radosti – kako je to bilo istaknuto geslom na 3. susretu hrvatskih katoličkih obitelji?

 

A tko to bolje promovira od vas, drage naše obitelji koje imate brojnu djecu, obitelji koje možemo nazvati „pet plus“? Vi jeste obitelji „pet plus“, jer ste „za pet“, jer vaš život i svjedočanstvo donosi „plus“ tj. onu potrebnu razliku, dobru razliku u odnosu na društvo koje tone u svoju propast. Vaš je doprinos pozitivan ne samo u porastu članova društva nego još više s obzirom na optimizam koji širite, s obzorom na poruku koju dajete: da je život lijep, da se vrijedi žrtvovati za djecu, da je veliki blagoslov živjeti u obitelji, da je obitelj prvenstveno pozitivno i nužno okružje za nastanak, rast i odgoj djece i mladih.

 

Na kraju ovog razmišljanja poslušajmo i poruku koju je Isus dao danas u evanđelju svojim učenicima kada im je nasamo rekao: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

 

Kako je lijepo znati da smo mi, koji Isusa volimo i slijedimo, oni koji su povlašteni. Često se promovira u medijima i u javnosti kako su privilegirani oni koji imaju moć, koji imaju novac, koji su slavni i o kojima se pjevaju hvalopojke. Ali ne! U Božjim očima povlašteni su oni koji Isusa poznaju i slijede, koji ga gledaju – u djeci, u malenima, u mladima, koji mu služe u potrebnima, u siromašnima, koji ga ljube u onima koje su svi odbacili, koji se ne boje boriti se za istinu i pravednost.

Za istinu i pravednost osobito se borio naš blaženi Alojzije kardinal Stepinac, čiju smo nedavno 20. godišnjicu proglašenja blaženim proslavili (3. listopada), a na čiji smo 120. rođendan (8. svibnja o.g.) postavili njegov spomenik pred Katedralom. Zanimljiva je kompozicija autora Tomislava Kršnjavija da uz njegov lik stavi i dvoje djece. To odgovara dvjema važnim značajkama ovog našeg sveca: prva je da je u vrijeme Drugog svjetskog rata upravo on spašavao djecu koja su bila siročad, a posebno kozaračku siročad, i to osim u Jastrebarskom i u našem Sisku. Na samom montiranom procesu njegov je odvjetnik dr. Ivo Politeo ustvrdio da je možda najveća njegova zasluga što je spasio oko 7 tisuća djece koja su ostala u ratnom vihoru bez roditelja. A druga je značajka njegova ljubav prema djeci, koja se posebno pokazivala u vrijeme njegova zatočenja u Krašiću od 1951.-1960. Kad su naime djeca njega vidjela da je izišao iz farofa, govorili su: „Ide Isus s bombonima!“ On je volio dijeliti bombone djeci i s njima razgovarati. Volio je djecu. Neka zagovara i našu djecu i mlade, da prvo bude više djece, a drugo da djeca budu na ponos svojim roditeljima i Crkvi i čitavom narodu, da i po njegovom zagovoru postanu dobri ljudi, kršćani koji poštuju svoju obitelj, koji vole Crkvu i Domovinu.

 

Stoga: „Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima!“

Kako je ohrabrujuća i lijepa ova Isusova riječ! On nas je urezao u dlan svoje ruke, on nas sve po imenu poznaje, on nas voli toliko da je za nas bio spreman poći na križ, on nas poziva da ga slijedimo i da preko vlastitih križeva s njim postignemo vječno uskrsnuće.

 

Amen.

 

Twitter