Homilija na misi zadušnici za prof. Ivana Goluba 30.10.2018. Ispis
Utorak, 30 Listopad 2018 08:06
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za prof. Ivana Goluba

Zagreb, crkva Krista Kralja, 30. listopada 2018.

 

ČIT.: 2 Kor 5,1.6-10 (Obrednik, br. 185); Iv 11,17-27 (br. 216)

Uzoriti Kardinale, braćo biskupi, braćo svećenici, redovnici, sestre redovnice, poštovana rodbino prof. Goluba iz Kalinovca, uglednici iz znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i političkog života RH, grada Zagreba, draga braćo i sestre!

S nadnevkom 25. listopada 2018. bilo je na IKA-i objavljeno da je „preminuo akademik profesor emeritus Ivan Golub: U KB „Sestre milosrdnice" u Zagrebu u 89. godini života i 62. godini svećeništva preminuo je profesor emeritus Ivan Golub, svećenik i teolog, znanstvenik i književnik, povjesničar kulture, vrhunski hrvatski intelektualac.“ On je međutim sebe volio nazivati „običnim čovjekom“, čovjekom koji je znao da je slika Božja – imago Dei - i  prijatelj Božji – amicus Dei.

Njega, svog profesora, smo mi, njegovi studenti, suradnici i prijatelji, doživljavali da je bio „najprije čovjek“, „Golub na putu“, s „čežnjom za licem“ i čežnjom „kako do radosti“, homo ludens – čovjek koji se igra, slika Boga koji se igra… koji je nosio „lice prijatelja“.

Mislim da bi on sam želio da istaknem kako je on volio razmišljati i predavati pneumatologiju, traktat o Duhu Svetome, „nepoznatom Bogu“, kako ga je jednom nazvao. Upravo za ovaj trenutak pristaju riječi iz pera svetog apostola Pavla, koje je on volio: „Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“ (Rim 8,11)… Također navodim redak koji je profesoru bio mio, a zapisao ga je Apostol u 2 Kor 3,18: „A svi mi koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.“ Kontekst ovog retka je govor o prijevjesu kojim je Mojsije pokrivao lice kad je razgovarao s Bogom, da bi ga svima nama skinuo Krist koji nam u Duhu daje slobodu. Zato kaže da ćemo po Duhu biti preobraženi u istu sliku, tj. Krista koji je – kako himan o Kristu u poslanici Kološanima pjeva – „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Slika Ivan Golub preobrazio se u sliku Krista.

Također je osobita Profesorova ljubav bio ljubljeni apostol Ivan, čije smo riječi poslušali u Evanđelju: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ (Iv 11,25-26) A Isus je to rekao Marti kad je umro njezin brat Lazar, koga Isus, zajedno s Martom i njenom sestrom Marijom, kako bilježi sv. Ivan, „ljubljaše“ (ib.,5).

Među značajkama koje su ga resile, a koje će ostati u nama, njegovi učenicima, suradnicima i poštovateljima – a sigurno da bi ih se moglo nabrojati mnogo jer njega s pravom možemo zvati „polihistorom“, tj. znalcem na mnogim područjima – izabirem nekoliko. On je bio:

BIO JE UKORIJENJEN U SVOJ ZAVIČAJ I NERASKIDIVO S NJIM POVEZAN. Napisao je djelo „Kalinovečki razgovori“ (1979.) na kajkavskom, jeziku svojeg djetinjstva i prvih izričaja koje je upio s majčinim mlijekom i svojim zavičajem. On je volio isticati da je i voljeni mu papa sveti Ivan XXIII., koji je primio njega i njegovu majku Barbaru u audijenciju, a kojem je posvetio svoje djelo „Mjesec nad Tiberom“ (1986.), bio zapravo „seljak preobučen u papu“, čime je želio reći da je važno ostati vjeran sebi, a to je Papa Dobri znao i uvijek ostao. Slično je i on, „Ivan mu je ime“, volio reći „čovjeka je Bog stvorio iz zemlje, ali iz one zemlje na kojoj se rodi“, čime je mislio na svoj Kalinovec, Podravinu i Hrvatsku. Gdje god bio i što god radio: a bio je i u Italiji /studirao i predavao u Rimu/, u Rusiji, SAD-u, Njemačkoj… ostao je vjeran svojim korijenima, duboko obilježen svojim krajem što je držao posebnim Božjim darom.

ZALJUBLJENIK U ISUSA BOGA I U LJUDE, SVOJE BLIŽNJE (I U SAMOGA SEBE). Njegova je riječ: „Jedno je samo potrebno: blizina Boga u ljudima“. Voljeti Boga, i na osobit način utjelovljenog, učovječenog Boga Isusa Krista, kao svoga Učitelja izrazio je na poseban način u svojoj poemi „Trinaesti učenik“ (1985.). Profesor Golub bio je sam Isusov učenik, ali kad nije mogao biti među dvanestoricom, pošao je za ljubljenim Učiteljem kao njegov „trinaesti učenik“, kako je i nazvao svoju poemu… Profesor Golub volio je i sebe, znajući da se inače ne može voljeti bližnje „kao sama sebe“, kako je zapovjedio Učitelj. Brinuo se za svoje zdravlje, brinuo se za svoj rad, za svoje povjerene mu studente, suradnike… znao je voditi, biti onaj koji organizira, koji potiče i voli.

PROFESOR DOGMATSKE TEOLOGIJE. Premda i sam učenik, učenik Isusov, kao profesor dogmatske teologije i dugogodišnji nositelj istoimene katedre na Katoličkom bogoslovnom fakultetu postao je učitelj mnogih svećenika, redovnika i redovnica te teologa laika. Jednostavno i najčešće smo ga zvali „profesore“, i taj mu je naziv pristajao i zbog službe i zbog smisla koji ta riječ ima. Naime, ona dolazi od latinske riječi „profiteor /professus sum“ što znači: očitovati, priznavati, svjedočiti… Doista, njegovo je naučavanje bilo i njegovo svjedočenje vjere koju je ispovijedao i ono što je vjerovao… S profesorima Šagi-Bunićem, Dudom, Bajsićem, Turčinovićem, Rebićem i Starićem činio je zagrebačku teološku školu.

Volio je sebe nazivati „svećenikom“. Jednom je napisao, kao pohvalno slovo za mladomisnike, kako sve titule, koje može čovjek steći i dobiti i ispred i iza svoga imena i prezimena, nisu veće od naziva „svećenik“, jer je to Božji dar, sakrament. Kada se opraštao od prerano preminulog prijatelja i kolege profesora Josipa Turčinovića 1990., održao je oproštajno slovo ističući upravo to: Josip je nadasve bio svećenik!

PJESNIK, pisac mnogih knjiga poezije, nagrađivan više puta za svoje pjesme, prevođen na mnoge jezike, ovjenčan na manifestaciji „Croatia rediviva ča-kaj-što“ (1998.) te nacionalnom nagradom Vladimir Nazor za književnost (1994.); pisao je pjesme na kajkavskom, štokavskom, latinskom jez. Profesor je jednom rekao: „Svaki je čovjek dovoljno pjesnik da bude vjernik“ aludirajući time na to da svaki čovjek doživljava svoj dodir s onostranim, pa ako ne zna to izraziti, on to zna živjeti, te je na neki način pjesnik, a što je on smatrao preduvjetom da bude i vjernik, ističući tako da se vjera i poezija na osobit način dodiruju i isprepliću…

ŠTOVATELJ BOŽJE RIJEČI I NJEGOVATELJ LJEPOTE HRVATSKE RIJEČI. Profesor Golub iskovao je izraze „Bogomdana Riječ“ i „Bogudana riječ“, pri tom imenujući objavu Bogomdanom riječi a čovjekovu vjeru Bogudanom riječi, koju kao odgovor Bogu čovjek daje. Posebno je pri tom isticao da te dvije riječi trebaju biti razmjerne, tj. kao što se Riječ Božja utjelovila, tako se treba i naša, Bogudana riječ utjeloviti, odnosno naš odgovor Bogu treba postati sve ono što jesmo. Isticao je posebno ljepotu hrvatskog jezika, izbjegavajući tuđice i uvodeći istoznačne hrvatske riječi gdje god je to mogao, a rado je i sam oblikovao nove hrvatske riječi. „Riječi su ključevi zbilje“ – znao je govoriti. Mi koji smo ga slušali na predavanjima sjećamo se kako je često zastajao tražeći pravu riječ…

Mislim da je upravo time, što je promicao ljepotu hrvatskog jezika, bio na poseban način DOMOLJUB. Njegova ljubav prema Hrvatskoj domovini vidi se na mnogo načina. Posebno bih istaknuo kako je i sam u svojim znanstvenim istraživanjima proučavao upravo i najviše hrvatske teologe, a i nas, svoje učenike i suradnike je poticao na to govoreći: „Proučavajmo naše teologe, jer ima ih mnogo koji će proučavati njemačke, talijanske i druge.“ Sam je posvetio čitav svoj život proučavanju: Jurja Križanića, Ivana Paštrića, Marka Antuna de Dominisa, Julija Klovića, Bartola Kašića… O tome bi se moglo na dugo i široko govoriti, koliko je napisao samo knjiga, studija, te organizirao i sudjelovao na mnogim simpozijima, ali samo ističem njegovu posebnu poistovjećenost s Jurjem Križanićem…

PROMICATELJ EKUMENIZMA I DIJALOGA, osobito zagovaratelj jedinstva kršćana… Preko Jurja Križanića, kojim se čitav život bavio, profesor Golub je posebni sluh u svojim teološkim promišljajima i djelovanju posvećivao nastojanjima oko kršćanskog jedinstva. Na primjer kada su se u tadašnjoj Moskoviji, današnjoj Rusiji, dogodile podjele koje su prijetile raskolom među pravoslavnim kršćanima, on se zalagao za pomirenje i jedinstvo. U Moskoviju je i otišao zato da tamo utire put kršćanskom pomirenju i jedinstvu, no to nije bio izravan put nego posredan: najprije je, mislio je, trebalo djelovati kroz kulturu te je svoj rad započeo na gramatici i jeziku. Tako je mislim i prof. Golub bio zaljubljenik u kulturu ne bi li ona bila mjesto susreta i put prema kršćanskom jedinstvu. S profesorima Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem osnovao je ekumenski časopis znakovita naziva „Poslušni Duhu“ koji je u novije vrijeme obnovljen. Ustanovio je Institut za ekumensku teologiju i dijalog „Juraj Križanić“ na KBF-u. Radovao se svakom napretku na polju ekumenizma i dijaloga. I ovdje su njegovi prijatelji, iz drugih kršćanskih Crkvi i crkvenih zajednica. Drugi vatikanski sabor, koji ga je nadahnjivao za njegov život i rad, bio je zora i nada tog jedinstva. Bio je i prijatelj zajednice iz Taize-a te sudjelovao na europskom susretu mladih u Zagrebu u prosincu 2006.

PROMICATELJ „TEOLOGIJE POVIJESTI“. Mnogi ne misle ni danas da uopće postoji neka „teologija povijesti“ jer bi to trebalo biti teološko tumačenje povijesnih zbivanja, no preuzeo je i to od Križanića. Golub je bio duboko uvjeren da je autor i pokretač povijesti sam Bog i zato je nastojao promicati baš to shvaćanje… I osobno sam s njim razgovarao o događajima koji su se izmjenjivali od Domovinskog rata na ovamo. Sjećam se kako je u Mošćenici, posjetivši me na prvoj crti bojišnice gdje sam bio župnik tijekom nedavnog rata, rekao: „Najgore je za neku zemlju kad je u njoj tuđa vojska“, a onda i ovo: „Vidjet ćeš, oni će se vratiti i ponašat će se kao da ništa nije ni bilo...“ Čak je rekao da mu je žao što je papa Pavao VI. isključio iz liturgije tzv. psalme proklinjanja jer bi naši prognanici barem imali u tome neku utjehu, znajući da je Bog s njima…

ŠTOVAO JE BL. ALOJZIJA STEPINCA KAO SVECA. U svojem autobiografskom obimnom djelu „Običan čovjek“ (2014) prof. Golub je objavio i pismo zatočenog svetog kardinala bl. Alojzija Stepinca koje je uputio 1957. njemu i kolegama mladomisnicima, nazvavši događaj njihova svećeničkog ređenja „najvećim činom u njihovu životu“. (Ib., 125). Na više mjesta on spominje bl. Alojzija, a posebno je opisao svoj susret s njime, zatočenim u Krašiću, na mladoj misi vlč. Matije Burje. Nadbiskup mu je stavio ruke na ramena i rekao „Pax tecum“. Golub dodaje: „I taj me mir odonda drži. Osjetio sam da me taknuo svetac.“ (ib., 129)

PRIJATELJEVAO JE S MNOGIM LJUDIMA. Jednom profesor reče, citirajući svetoga Augustina, kako se pravo spoznaje drugoga jedino po prijateljstvu – nemo cognoscitur nisi per amititiam. On je nastojao svima s kojima je surađivao biti prijatelj te je i stekao mnogo prijatelja. Osobno znam da je prijateljevao s mnoštvom književnika, znanstvenika, crkvenih ljudi – među kojima su bili i pape i biskupi, a i nama, svojim učenicima i suradnicima, nastojao je biti prijatelj. U tom nizu bili su: Miroslav Krleža, Ivan Lacković Croata, Dragutin Tadijanović, Ranko Marinković, Slavko Mihalić, Tomislav Ladan, Ivo Frangeš, Ivan Supek, Nedjeljko Fabrio, Radoslav Katičić, Milan Moguš, Andrija Mutnjaković, Josip Bratulić, Stjepan Damjanović, Danijel Dragojević, Zvonko Kusić, Vladimir Paar, Tonko Maroević, Đuro Vidmarović, Marija Ujević, Rudi Labaš, Martin Sagner, zatim njegovi kolege, profesori teolozi, od kojih je bio posebno blizak s prof. Turčinovićem – objavio je knjigu „Pisma“ (1995.) i u njoj svoja pisma koja mu je slao iz Posavskih Brega gdje je bio župnik, zatim papa sv. Ivan Pavao II., kardinal J. Ratzinger - papa Benedikt XVI., Loris Capovilla, Nikita Iljić Tolstoj, nadbiskup Franjo Kuharić, zemljak biskup Đuro Kokša, a i svi mi nazočni biskupi, danas ovdje okupljeni – kardinal J. Bozanić, biskup J. Mrzljak, biskup Franjo Komarica i ja - njegovi smo studenti /učenici, kao i većina svećenika, redovnika i časnih sestara, izdvajam s. Valeriju Kovač, Tereziju Zemljić i sestre Kćeri Milosrđa iz Malinova koje su ga godinama hranile, a onda njegova rodbina, pok. sestra Treza Krnjak, ovdje nazočni Ivo i Vlasta Golub, njihova djeca Barbara, Martin i Šimun i baka Cila, ali on prijateljuje i s čitavim nizom tzv. „malih ljudi“, poput iz vremena rektorovanja u Bogosloviji „gospona Iveka“ s porte koga rado spominje i tolike druge… A kako ne spomenuti „njegove nekoć vrle učenike“ pok. Marka Mišerdu, Tomislava Mrkonjića, Juru Zečevića, Petra Bašića, Antona Tamaruta, Wernera Grubera… Ne bi bilo dovoljno ni više stranica da svi stanu na papir… Možemo reći da je njegov stil zajedništva s ljudima bio „per amititiam – po prijateljstvu“.

Neka Vam je, dragi Profesore, pax aeterna – vječni mir - in communione sanctorum – u zajedništvu svetih! Vama hvala što ste dopustili da nam je po Vama govorio Bog, a svima ožalošćenima zbog Vašeg odlaska u dom Očev neka je utjeha da je doduše „Golub odletio“, kako mi reče ovih dana dr. Petar Kuzmič, ali i da je doletio u radost Gospodara svoga! Amen.