Homilija na Uskrs 2019. Ispis
Nedjelja, 21 Travanj 2019 11:49
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova

Sisačka katedrala, 21. travnja 2019.

 

Draga braćo i sestre, radujemo se i kličimo Kristu uskrsnulome: Aleluja!

„Kraljice neba, raduj se! Uskrsnu kako je rekao…“ Koje li neizrecive stvarnosti, koje nade i koje radosti za sve nas koji vjerujemo!

No, do Uskrsa nije bilo lako doći… ni Isusu Kristu jer je morao proći kroz poniženja, nepravednu osudu i sramotnu smrt na križu… da ali treći dan, tj. jest danas, Bog ga uskrisi od mrtvih!

Sveti Petar u Djelima apostolskim, čuli smo, kaže: „Mi smo svjedoci svega što je on učinio u zemlji judejskoj i Jeruzalemu.“ I pripovijeda Petar kako je Isus prošao zemljom čineći dobro i sve bolesne ozdravljao, kako je bio pribijen na drvo, ali ga je Bog treći dan uskrisio i dao mu da se očituje, kaže: „ne svemu svijetu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo zajedno s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“ Dakle, Petar sebe i apostole doživljava kao svjedoke, dapače kaže: „On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“

Riječ „poslanje /poslanik“ dolazi od grčke riječi „apostole /apostolos“, tj. latinskom „missio /missus“. Apostol je dakle, misionar – poslanik koga Isus šalje kao svojega učenika da propovijeda o njemu. Dakle, učenici Isusovi, vidimo kako to Petar opisuje, ne govore samo neki naučeni novi nauk, nego oni svjedoče o osobi Isusa Krista – oni su „martyri - svjedoci“, što je naziv i za mučenike. Biti apostol znači biti svjedok, i to o onome što si sam doživio, što Ti je Bog učinio, i za to svjedočeći spreman i krv svoju proliti. To su svi apostoli i doživjeli, bili su – kao i naš zaštitnik sveti Kvirin – mučenici.

Sveti Papa Ivan Pavao II. u mojem imenovanju za biskupa, a ima tome već više od 20 ljeta - u buli mi je stavio na srce istinu iz „Ad gentes“ Drugog vatikanskog sabora br.2., a koja glasi: „Ecclesia peregrinans natura sua missionaria est - Crkve na putu po svojoj je naravi misionarska“.

Svi mi, kršćani, pozvani smo dakle i poslani drugim ljudima da im naviještamo tu istinu o Isusu Kristu. I to ne samo riječima, nego i riječima i djelima i ponašanjem. Zapravo, rekao bih najvažniji su naši stavovi koji trebaju biti u skladu s Kristovima pa će onda oni koji nas susreću i promatraju moći upoznati snagu koja nas pokreće, ljubav koja nas goni, Isusa koji nas nadahnjuje i daje nam mir.

Riječ je prije svega o tome kakav je naš odnos prema drugima, prema životu i prema svijetu. U tome se ogleda naša vjera koju moramo svjedočiti pred našim bližnjima: u kući i u obitelji, na poslu sa suradnicima, u krugu naših prijatelja, u čitavoj domovini i svijetu. Kakvi su ti naši stavovi koji nas pokreću, što je naša motivacija i uzrok zašto činimo to što činimo i da se ponašamo kako se ponašamo?

Uskrs nam danas poručuje da je naša budućnost svijetla, da naš život ima perspektivu, i to vječnosti! Zato je tužno gledati ljude koji se ničemu ne nadaju, koji samo jadikuju i gledaju pesimistično na sebe, na svoje bližnje i na čitav svijet. Pravi vjernik se bori i ne odustaje jer zna da je pobjedu već izvojevao Krist naš Gospodin.

Kada je Marija Magdalena došla učenicima Šimunu Petru i Ivanu da im javi kako je našla prazan grob, ona je – piše evanđelist – trčala! Bilo joj je očito jako stalo da tu vijest što prije prenese apostolima. A kada su se apostoli Petar i Ivan uputili na grob da vide što se dogodilo, „trčahu obojica zajedno“, izvješćuje evanđelje. I njima je bilo jako stalo do istine što je s njihovim Učiteljem i Gospodinom Isusom.

I što su doživjeli? Vidjeli su prazan grob i povoje u koje je bilo umotano Isusovo tijelo, no različita je bila reakcija dvojice apostola: dok je Petar ostao zbunjen, Ivan – kako sam piše – „vidje i povjerova“.

Vjera se rađa iz onog što se vidi. A tek poslije kada su bili zajedno u prostoriji gdje su s Isusom slavili oproštajnu večeru! O tome ćemo slušati na misama ovih dana, ali uzmite sami evanđelje i čitajte, braćo i sestre. Nakon ovog pročitanog odlomka danas slijedi izvještaj o susretu Marije Magdalene i uskrsnulog Gospodina, koja je najprije uplakana, a poslije sva sretna javlja učenicima da ga je vidjela živoga. Po tome je ona – kako ju je papa Franjo nazvao – „apostola apostolorum - apostolica apostola“, odnosno ona je navijestila apostolima vijest da je Isus živ. A onda na večer tog prvog dana, tj. u nedjelju, dolazi uskrsnuli Isus svim apostolima okupljenima u dvorani Cenacola. Dvaput ih pozdravlja riječima: „Mir vama!“ i pokazuje im svoje probodene ruke i bok te im daje poslanje: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas…“ (Iv 20,21)

Mi smo kršćani, dakle, apostoli: i biskupi, svećenici, i redovnici i redovnice, i svi vjernici koji u Krista vjeruju – poslani smo svjedočiti svima o Isusovu uskrsnuću.

Sad je dakako pravo pitanje: možemo li mi to i – dakako – hoćemo li?

Možemo li mi danas svjedočiti da je Isus Krist živ: i Židovima i muslimanima, i nevjernicima – ateistima i agnosticima? Ili smo u defenzivi i nismo se spremni izložiti u vjeri za Krista?

Svi smo saznali i dapače gledali potresne prizore iz Pariza gdje je na veliki ponedjeljak gorjela i većim dijelom izgorjela katedrala Notre-Dame. Poslije te tragedije, ovaj tjedan, bilo je mnogo različitih komentara i zaključaka. Jedan je napisao kako je prije sto godina ta prelijepa crkva bila puna vjernika koji se u njoj mole, a možda bi tek poneki turist zalutao da razgleda njenu divnu arhitekturu i umjetnost. Danas je međutim – i prije požara – bilo obrnuto: veliko mnoštvo turista razgledava umjetnička djela, a tek je mali broj onih koji se u toj crkvi mole. Bogu hvala kod nas još nije tako jer se većina onih ljudi koji u naše crkve dolaze i mole Bogu u tim crkvama. Ali to je danas slika Zapada koji je u procesu gubljenja svoga kršćanskog identiteta koji se svodi na slavnu prošlost i uglavnom pretvara crkve u muzeje i u mjesta umjetnosti, a ne zna – ili ne želi znati – da je tu umjetnost stvorila vjera. Bez tog temelja vjere ne bi imale smisla ni naše katedrale, bazilike, crkve i kapele, toliki spomenici naše kulture i umjetnosti. Oni su tu samo zato što je naša hrvatska duša vjernička – u svojoj biti katolička te je iz nje izvirala i izvire umjetnost, bilo glazbena, bilo likovna, bilo arhitektonska… I ne valja se diviti tek plodu nego još više sjemenu iz kojeg sve to niče.

A koje je sjeme u našoj duši? Što je ono što nas pokreće i nadahnjuje sve naše pothvate, naš optimizam i borbu za dobro? Je li to radost zbog Kristova uskrsnuća? Ako nas ona obuzme, Duh Božji neće nas ostaviti pasivne, već će nas tjerati da budemo misionari, apostoli, te svima svjedočimo Krista uskrsnuloga. Bez straha, ali i bez nasilja; blago i s poštovanjem, kako kaže sv. Petar: „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ (1 Pt 3,15-16). A koja je to nada u nama o kojoj smo pozvani svima pružiti svjedočanstvo? Isti sveti Petar na početku te poslanice slavi Boga Oca, koji nas – kako veli – „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu“ (ib. 1,3). Što se tiče tog svjedočenja, još kaže sv. Petar: „življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda.“ (ib.,2,12)

Uskrsnuće Kristovo naše je rođenje za „životnu nadu“, nadu da život ima smisla u Bogu, da nismo sami na ovom svijetu, da je Krist naš Gospodin nas spasio od grijeha te smijemo s iščekivanjem i radosno gledati u našu osobnu budućnost, budućnost naših obitelji, naše Biskupije i u budućnost našega hrvatskog naroda.

Neka nam je s tim mislima svima sretan Uskrs!

Amen.