Homilija na misi prigodom postavljanja spomenika nad. zagr. Jurju Posiloviću Ispis
Petak, 26 Travanj 2019 07:33
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi prigodom postavljanja spomenika nad. zagr. Jurju Posiloviću

Ivanić-Grad, crkva Sv. Petra, 26. travnja 2019.

 

Poštovani gosp. Gradonačelniče, poštovani članovi Udruge Nadbiskup Posilović s predsjednicom, dragi župniče, draga braćo i sestre,

Kip ak. kipara Ivana Kujundžića postavljen u parku pred župnom crkvom sv. Petra apostola bit će trajni spomenik na zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića, velikana rodom iz Ivanić-Grada.

Danas je upravo njegova 105. godišnjica smrti – umro je 26. travnja 1914. Godine, a prije dva dana bila je i 185. godišnjica njegova rođenja.

Juraj Posilović, rodio se 24. travnja 1834. u Ivanić-Gradu. U jesen 1849. otišao je u sjemenište u Zagrebu. Po nalogu nadbiskupa Jurja Haulika nastavio je teološke studije u Beču, te je 1858. godine zaređen za svećenika. U Beču je 1861. godine stekao doktorat znanosti iz područja biblijskih znanosti i crkvenog prava.

Po povratku u Zagreb imenovan je nadstojnikom sjemeništa, te profesorom povijesti Novog zavjeta i kanonskog prava u istom sjemeništu. Nesebično se zalagao za promicanje opće kulture i znanosti.
Godine 1867. pridružio se osnivanju Društva sv. Jeronima u Zagrebu.

J. Posilović je 1876. imenovan je biskupom senjsko-modruškim ili krbavskim, u kojoj službi je djelovao 18 godina, a 1894. godine imenovan je zagrebačkim nadbiskupom, što je bio 20 godina. Kao zagrebački nadbiskup nastavio je putem duhovne, kulturne, kao i gospodarske obnove hrvatskoga naroda.

Darivao je velika financijska sredstva za obnovu brojnih crkvenih i javnih zgrada u Zagrebu, ali i na području cijele nadbiskupije – tako i za obnovu ove prelijepe župne crkve sv. Petra apostola, kao i za gradnju sarajevske katedrale Srca Isusova i mnoge druge crkvene potrebe. Dao je temeljito obnoviti i podignuti na dva kata Nadbiskupijski dom za siromašne đake u Zagrebu, tzv. orfanotrofij, zgradu u kojoj je danas Katolički bogoslovni fakultet. Pod njegovim pokroviteljstvom restaurirana je zagrebačka prvostolnica, izgrađeni isusovački samostan i crkva Srca Isusova u Zagrebu u Palmotićevoj ulici te održan Prvi hrvatski katolički sastanak 1900. Bilo je to buđenje laikata i početak Katoličke akcije u Hrvatskoj. Među osobite zasluge biskupa Posilovića pripadaju i njegova neumorna nastojanja da se očuva glagoljica u hrvatskome narodu, što je osobito promicao boraveći u Senju. Time se upisao među nacionalne velikane jer je njegovanje vlastita pisma značajka koju nema čast posjedovati mnogo naroda.

Nadbiskupa Posilovića naslijedio je 1914., poslije njegove smrti, nadbiskup Antun Bauer, a Bauera 1937. nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.

Bez sumnje, nadbiskup Posilović bio je velik crkveni i narodni autoritet, pokretač mnogih katoličkih i kulturnih poduhvata i aktivnosti u Zagrebu i Hrvatskoj početkom 20. stoljeća. Zadužio je naš hrvatski narod svojim djelima, a prije svega odnosom prema našoj katoličkoj baštini koju trebamo i mi tako ljubiti, čuvati i promicati kako nam je to on pokazao.

Ovaj čitav tjedan, braćo i sestre, u Crkvi je zapravo Uskrs jer u vazmenoj osmini svaki dan u predslovlju svećenik kaže: danas!

Riječ Božja nam je opisala značenje događaja Kristova uskrsnuća u Jeruzalemu i prvoj zajednici Kristovih učenika. Apostoli moraju odgovarati za svoje naviještanje Krista živoga te im židovski vjerski poglavari prijete, no Petar jasno kaže: „Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! … Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.« (Dj 4, 1-12) Petar citira židovskim glavarima Psalam 118: Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. – Time im hoće reći da su oni odbacili onoga o kojem sve ovisi i zato se Petar i apostoli, usprkos svih prijetnji, ne boje navješćivati Krista uskrsnuloga.

To je taj isti Gospodin koji je apostolima došao i treći put poslije svoga uskrsnuća, kako izvješćuje evanđelista Ivan (Iv 21, 1-14).

Apostoli su – njih sedmorica – pošli vođeni Petrom loviti ribe. Kao da su umorni od svega, ne razumiju što se to događa i čini se da su spremni odustati od toga da slijede Isusa jer – njega više nema. Iskustvo križa i njegove smrti jače je od susreta s uskrsnulim Gospodinom. No on opet dolazi i jača njihovu vjeru. Daje im jasan znak: čudesan ribolov i zajedničko blagovanje.

Ovaj je čudesan ulov ribe podsjetio Petra na prvi takav ribolov, kada se prenerazio i rekao Isusu: „Učitelju, odlazi od mene, grješan sam čovjek.“ No, Isus nije odustao nego mu jer rekao: „Ne boj se, odsada ćeš ljude loviti.“ To je bio događaj kad je Isus pozvao Petra da bude njegov učenik, da ga slijedi. Tu je sada isti taj Učitelj, samo ga apostoli ne prepoznaju. Prepoznaje ga samo Isusov ljubljeni učenik koji kaže Petru: „Gospodin je.“

A Petar ga želi što prije vidjeti pa skače s čamca u more i pliva prema obali da se prvi susretne s njim.

Isus ih sve poziva na gozbu i daje im kruh i ribu. Želi ih okupljati i pružiti im hranu da im dade snagu za duhovni put.

Isus i naše dane ispunja svojim čudesima i tada i naše oči progledaju. A u euharistiji nas hrani Kruhom živim, samim sobom u svetoj Pričesti. Tako ostaje trajno prisutan u našim životima, on, uskrsnuli Gospodin da nas vodi u životu i bude naš suputnik.

Tako je Gospodin zahvatio i u život nadbiskupa Posilovića, trebao je njegove ruke, njegove noge, njegove oči… da poučava, da trči i da se divi Božjim djelima. A danas se mi zahvalno divimo djelima koja je taj Božji čovjek učinio, no znamo da je to Bog po njemu činio… da bi i nama dao nadu, da bi i nas danas ohrabrio da se ne bojimo velikih i teških zadaća, jer on je s nama.

Neka je ova sveta Misa u čast nadbiskupa Jurja Posilovića, prigodom podizanja spomenika pred župnom crkvom, zahvala Bogu za njegov život i njegova djela koja svjedoče i danas da je Gospodin uskrsnuli naša snaga i onaj koji čini čudesne stvari u životu onih koji pođu za njim. Nadbiskup Posilović nije živio za sebe nego se velikodušno žrtvovao za svoj narod, za svoje vjernike.

Gospodin ga nagradio vječnom slavom, a nama podario snagu i upornost, vjeru i hrabrost da i mi svjedočimo da je Isus Krist naš Gospodin živ među nama. Amen.