Homilija na 1. hrvatskom Mladifestu 23.6.2019. Ispis E-mail
Nedjelja, 23 Lipanj 2019 19:32
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 1. hrvatskom Mladifestu

Viduševac, 23. lipnja 2019.

Geslo susreta „Pustite dječicu k meni“ (Mk 10, 14) – 12.NKG /C/ Čitanja: Zah 12,10-11; 13,1; Ps 63,2-6.8-9; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24

 

Dragi mladi, sudionici prvog hrvatskog Mladifesta, draga braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre!

Ovom svetom Misom završavamo festival – što znači slavlje – mladosti, koje se kroz protekla tri dana događalo ovdje, u Viduševcu, u molitvi, slavlju euharistije, sakramentima ispovijedi, pjesmama, izvedbi Pasije – uprizorenja muke Gospodnje, koncertu duhovne glazbe, svjedočanstvima kršćanskog života, u katehezama, u zajedničkom druženju, obrocima… Bogu smo zahvalni za ove dane, a zahvalni smo i Marijinoj legiji iz Petrinje i njezinom predsjedniku Vladi, župniku ove župe Marijanu, povjereniku za pastoral mladih naše biskupije Ivanu… svima hvala na ovim danima, na žrtvi, na podijeljenoj vjeri, nadi i bratskoj ljubavi. Bog sam zna koje je plodove već postigao ovaj susret, a koji će se još iz ovih susreta roditi. Jesmo li postigli cilj koji smo željeli ostvariti, mogli bismo se pitati, a mogli bismo odgovoriti da je to u ruci Božjoj, i to nije zaobilaženje odgovora nego istina. Bog je ovo dao i on će iz ovoga izvesti što on želi.

Bilo je lijepo gledati roditelje s malom djecom, ozbiljne časne kako se mole, mlade kako u crkvi u tišini traže susret s Bogom. Sve su to, i još mnoga druga iskustva, dar koji smo u ovoj Godini mladih naše Sisačke biskupije primili. Posebno smo zahvalni skupini mladih pjevača i glazbenika Misericordia i klapi Concordia iz Međugorja, te njihovom župniku fra Marinku Šakoti. Zahvalni smo i don Damiru Stojiću, patru Iki Manduriću, svećenicima iz dekanata ali i cijele naše biskupije koji su svaki dan ispovijedali i bili zajedno s vama mladima, i svim sudionicima Mladifesta.

Geslo je ovog susreta: „Pustite dječicu k meni“ (Mk 10, 14). Pod riječju „dječica“ mislimo svakako na malu djecu koja su trčala oko bine ovih dana, ali i koja su spavala na rukama majki i očeva, bili u kolicima ili iz daleka pratili ova događanja. No, dječica su i svi mladi, ali i stariji… ako smo pravi učenici Kristovi, tada naime znamo da nitko ne može ući u Kraljevstvo nebesko ako ne postane kao dijete. Taj stav djetinjstva je prije svega svijest o vlastitoj malenosti, o potrebi da nam Bog uvijek bude blizu jer – bez njega ne možemo ništa učiniti. Također znamo da naš život, bez obzira što moramo puno toga učiniti, što moramo učiti, raditi, brinuti se jedni za druge, ipak nije to potpuno naš scenarij niti možemo biti u svemu baš kovači vlastite sreće – jer ne ovisi sve o nama. Puno toga ovisi o našim bližnjima, a sve ovisi ipak o Bogu.

Možda Gospodin želi reći našim muževima i ženama da se ne boje djece, da puste djecu da žive, jer tako će im pomoći i da dođu do Isusa. Isus je prijatelj malenih, on ih voli i prima. Jednom je zagrlio jedno dijete i pokazao ga svojim učenicima kao primjer. Učinio je to zato jer su se oni svađali tko će od njih biti najveći u Isusovom kraljevstvu. Isus im je rekao da je dijete najveće. Ono koje je najmanje. Zanimljiva pouka o kojoj mi stariji ipak, moramo si to priznati, rijetko razmišljamo.

Čuli smo u Evanđelju kako je Petar znao odgovoriti na Isusovo pitanje tko je Isus: „Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga“. Međutim, premda svijet to nije znao, a Petar jest, ni Petar nije posve jasno znao kakav je to Isus mesija. Naime, Isus im nakon toga govori da će ići u Jeruzalem i da će tamo trpjeti i biti ubijen.

Evanđelist Luka ne piše kako se Petar tome suprotstavio i kako ga je Isus oštro prekorio. O tome imamo kod drugih evanđelista. Dapače, kod Mateja i Marka, Isus naziva Petra sotonom, Doista, biti Isusov učenik znači i sam moći uzeti svoj križ i ići za Isusom, putem križa, putem svojeg trpljenja, nositi teret svoga života. Paradoksalno zvuče Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« no one su istinite. Samo onaj koji daje život, taj ga spašava, dok onaj koji ga grčevito čuva samo za sebe, postaje nesposoban i za ovaj život, a gubi i vječni. Tko pak život dade za Krista, taj je zapravo najveći jer slijedi Gospodina koji je sam svoj život dao za sve nas.

Osobitost ovog susreta, Mladifesta, je i pobožnost prema Majci Božjoj Mariji. Već činjenica da ga je organizirala Marijina legija, ako i to što su sudjelovali župnik i mladi iz Međugorja, pokazuje kako je Marija važna nama vjernicima. Marija je i sama prva od nas ljudi slijedila Krista, uzela je svoj križ života i išla je za njim. Slijedila ga je i na njegovom križnom putu, ali možemo reći da je s njegovim začećem, pa rođenjem, prikazanjem u hramu, izbjeglištvom u Egipat, te svim događajima kojima je njezin život bio vezan uz Kristov, nosila svoj životni križ. Ona nije slučajno prozvana Mater dolorosa – majkom žalosnom, majkom boli. Mi nju u našem svetištu u Gori zovemo Majkom naših stradanja. Ona dobro zna što je to trpljenje, što je to bol i križ. Ali ona zna i što je to radost, što je uskrs, što je dar Duha Svetoga!

Iskreno molimo Mariju da za nas moli, da nas kod Boga zagovara, budimo ponizni službenici Gospodnji u svemu što jesmo i što činimo, budimo zadovoljni s onim što imamo i radosni što možemo biti s Gospodinom. Tako je Marija bila ispunjena radošću uz svoga Sina, našega Spasitelja. On i nas zove da budemo s njim, da ga slijedimo.

Na kraju treba vidjeti da smo na ovom lijepom brežuljkom pod zaštitom velikoga misionara sv. Franje Ksaverskoga. On je u vrijeme osnivača isusovačkog reda sv. Ignacija Lojolskoga otišao na dalek Istok, u Japan i otoke pred Kinom gdje je gorljivo naviještao Isusa Krista i obratio velik broj ljudi na kršćansku vjeru. Neka i svima nama to bude poruka da smo i mi pozvani biti drugima navjestitelji Evanđelja, misionari.

Čitava je Crkva misionarska, kaže Drugi vatikanski sabor u dekretu Ad gentes, 2. Molimo zagovor svetih misionara, sv. Franje Ksaverskoga, svete Majke Terezije iz Kalkute, sv. Male Terezije, zaštitnice misija, da se ne bojimo svoju vjeru svjedočiti, drugima prenositi svoja uvjerenja i svoja iskustva o tome kako je lijepo biti s Isusom. Često je veća propovijed kad život govori, a ne samo riječi. Naše poštivanje čovjeka, naše zalaganje za istinu, za pravednost, za boljitak našega naroda.

Dragi mladi, ja se sjećam kako sam kao mlad svećenik ovdje bio na slavlju župnog blagdana sv. Franje, 3. prosinca 1990., a onda su 1991.srpski pobunjenici osvojili Glinu i iz Gline tenkovima gađali Viduševac. Ima i video na yuotubu o tome kako su se kladili osvajači da će pogoditi toranj ove crkve pa tko pogodi dobiva janje. I zauzeli su Viduševac, premda su se naši branitelji hrabro borili, ali bili su to sami počeci rata kad naši nisu imali gotovo ništa za obranu, a agresori su imali i tenkove, topove, avione i svo naoružanje te su razarali mjesto, a poseban im je cilj bila – katolička crkva. Kad su zauzeli mjesto, srušili su do kraja crkvu, i sjećam se nakon rata i našega povratka u ovoj sam crkvi, od koje su bila ostala samo dva polusrušena zida kao biskup 2001. godine služio misu zadušnicu za pokojnog svećenika Andriju Šanteka, župnika gorskog, rodom iz ove župe, koji je i pokopan na obližnjem groblju. Poslije je crkva lijepo obnovljena, dapače jedna je od ljepših u našoj biskupiji. No, treba reći da je čitava polovica Sisačke biskupije bila okupirana i da su na tom dijelu sve župne crkve i kapele, svi župni stanovi i samostani – bili srušeni: 21 župna crkva i ukupno 85 crkvenih zgrada /kapela, župnih kuća, samostana i pastoralnih dvorana/.

Umjetnik koji je oslikao crkvu i uredio da ima elemente iz nekadašnje srušene crkve, kao npr. kapitele na oltaru, svetohraništu i ispod ambona i krstionice, želio je popisati srušene župne crkve i kapele tadašnjeg Glinsko-petrinjskog dekanata, čija su imena na zidu apside u svetištu, a prikaz Krista Raspetoga je načinjen tako da djeluje kao na rupi u zidu apside, koja je naslikana, te djeluje da je Krist bio raspet upravo na razaranju naših svetinja.

No, crkve su uglavnom obnovljene… sami smo to učinili, nije nam platio prouzročenu štetu niti srpska država koja je bila agresor niti Europska unija, čiji novac tada nismo mogli još koristiti. Još imamo dvije srušene župne crkve koje se podižu, a i više kapela. Međutim, dragi mladi, zgrade će se obnoviti, ali ljudi? Hoće li se naša Domovina obnoviti, jeste li vi obnovljeni, sposobni da živite i pronosite ljepotu života upravo u svojem zavičaju ili sanjate da odete što dalje, u Irsku, Švedsku, Njemačku? Kaže jedna poslovica da je trava uvijek zelenija u susjedovom dvorištu. Kao da je ljepše uvijek drugdje a ne kod kuće. Međutim to je varka. Čovjek je stvoren rasti i cvjetati tamo gdje je posijan. Kažu da je to rekao sv. Franjo Saleški. A prof. Ivan Golub rekao je da je čovjeka Bog stvorio od one zemlje na kojoj je rođen. Mi ne možemo pobjeći od toga da nas je naš rodni zavičaj obilježio, da govorimo, razmišljamo i puno toga razumijemo upravo zbog onih koji su nas naučili prve riječi i korake, zbog okolnosti naše obitelji, kraja i domovine. To je Bog dao i zato, kao što ljubimo sami sebe – a to je Isusova zapovijed, da trebamo ljubiti bližnje kao sami sebe, dakle i sebe – tako trebamo ljubiti i našu Domovinu. Naš blaženi Alojzije govorio je da katolici ne samo da smiju nego su i obvezni ljubiti svoju domovinu, jer je logično da dijete voli svoju majku više nego druge majke. Što će biti s našom Domovinom danas i sutra, ovisi upravo o vama, dragi mladi prijatelji. Vaš idealizam, zanos i vaše snage potrebne su našem hrvatskom društvu, našoj Domovini, da bi ona imala zdravu budućnost. Potreban nam je svima Krist Gospodin, njegova Majka Marija, naši sveti i blaženici, sva naša mučenička povijest i žrtve naših starih. Ne sumnjam da ćete ih vi, dragi mladi, biti dostojni.

Molimo se osobito za vas, dragi mladi, za vašu budućnost. To je i budućnost Hrvatske. Neka vas ovi dani, ova iskustva, svjedočanstva i kateheze, propovijedi i pjesme nose i sutra u životu, kada odete s ovog brežuljka. Ovdje smo kao na Gori blaženstva. Isus nam je ovdje govorio i govori nam. On nas šalje da kad siđemo s gore, svjedočimo o njemu i njegovom evanđelju. Budimo radosni svjedoci njegove ljubavi, poput Marije, naših blaženika i svetih.

Amen.

 

Twitter