Homilija na Uskrsni Ponedjeljak (25. travnja 2011.) Ispis E-mail
Ponedjeljak, 25 Travanj 2011 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić

Homilija na Uskrsni Ponedjeljak
25. travnja 2011.
Pisarovinska Jamnica

Poštovani i dragi budući akolite Milane-Daniele, Željko i Vjekoslave, kandidati za trajni đakonat; poštovani članovi obitelji Jurić, Kovačević i Uvalić; poštovani biskupski vikaru Zagrebačke nadbiskupije za formaciju trajnih đakona dr. Tomislave Markiću; dragi župnici naših kandidata, braćo svećenici, draga braćo i sestre u vjeri!

Najprije vam svima od srca želim SRETAN USKRS, blagdan čija proslava traje čitav ovaj Vazmeni tjedan, dapače pedeset dana – do blagdana silaska Duha Svetoga, štoviše kroz čitavu crkvenu godinu – osobito svake nedjelje!

Neka nas sve obasja nada Uskrsa i neka nam Uskrsnuli Gospodin svima udijeli svoj mir i radost!

Okupili smo se ovdje, u župi Svetog Martina biskupa u Pisarovinskoj Jamnici, da bismo u vazmenom slavlju Kristove pobjede uveli u službu akolita naše kandidate za trajni đakonat. Vi ste, Vjekoslave, Milane i Željko, već dugo u pripravi za taj veliki dan, koji će se – ako Bog da – dogoditi prije Božića ove godine, ali za koji je i današnja proslava važan korak do tog cilja.

Akolita – znači „pratilac, pomoćnik“. Riječ je o služitelju pri oltaru koji po ovoj službi postaje redoviti djelitelj Svete Pričesti. Znamo, postoje i izvanredni djelitelji Pričesti, naime, oni vjernici kojima biskup udijeli tu čast i službu da pomažu svećenicima i đakonima u podjeli Sv. Euharistije vjernicima. No, ova služba akolita je za redovito pomaganje svećeniku odnosno biskupu upravo kod oltara. Nju treba primiti onaj koji se priprema za đakonsko ređenje, te je to važna stepenica do ređenja.

Trajni je đakonat obnovila Crkva na Drugom vatikanskom saboru, i mi već imamo u našoj Domovini više đakona, koji su zaređeni kao oženjeni muževi, koji su – kako Pismo traži – „na dobru glasu, puni Duha Svetoga i mudrosti“ (Dj 6,3). Prva sedmorica đakona, o kojima govori Novi zavjet, bili su pomoćnici samim apostolima u Jeruzalemu. Od njih je sv. Stjepan bio i prvi mučenik za našega Gospodina.

Đakonska je služba – po samoj riječi – služenje. Ovi se dakle naši kandidati žele uključiti u život Crkve svojim služenjem: da propovijedaju Evanđelje, da predvode molitve, dijele sakramente – Pričesti, krštenja i vjenčanja, da budu jednom riječju poslužitelji spasenja. To pak neće moći samo danim ovlastima nego i svjedočanstvom svoga vlastitog vjerničkog života.

Stoga vas pozivam, draga braćo i sestre, molite za naše – od danas akolite, a uskoro đakone – da budu doista puni uskrsne radosti i snage Duha Svetoga kako bi mogli izvršiti svoje poslanje koje im daje Crkva.

Kada razmišljam o Evanđelju koje smo pročitali – a riječ je o dvojici učenika koji su bili tužni idući iz Jeruzalema, gdje je ubijen njihov Učitelj Isus, u svoj rodni Emaus – uvijek se pitam, koliko ja vjerujem uskrsnulom Kristu koji je sa mnom i kad sam tužan, i kad pomišljam da je sve propalo. Evo, takvi su bili ovi učenici. Posve klonuli i razočarani išli su kući – misleći da je njihov boravak s Učiteljem bio uzaludan, jer on – za koga su vjerovali da je Mesija – završio tragično na križu, raspet i pokopan. Nisu vjerovali ženama koje su govorile da su ga vidjele živa, da su anđeli rekli da je uskrsnuo. Oni napuštaju bojno polje, odlaze. Međutim, tada im upravo prilazi Gospodin i zapodijeva s njima razgovor. Čuli smo, željan je da mu otvore srca, da mu ispričaju „što se to dogodilo ovih dana u Jeruzalemu“. Isusov odgovor je „zar nije trebalo da se sve to dogodi?“ – a onda im tumači Pismo. To je slika Euharistije, kojoj uvijek predhodi čitanje Božje Riječi. Tumačenje uvijek treba zapaliti klonule nade, podići pogled prema gore, jer učenici poslije kažu da „je gorjelo srce u njima, dok im je govorio, dok im je otkrivao Pisma“. A onda slijedi sjedanje za zajednički stol i lomljenje kruha. U tom znaku oni prepoznaju svoga Učitelja i – sad se vraćaju. Preokret, posvemašnja novost, nešto što nisu očekivali, ali čemu su se potajno nadali. Kad se vratiše u Jeruzalem i pristupiše apostolima, oni im govore da su i oni susreli Uskrsnulog Gospodina. Radost neizmjerna, pjesma koja odjekuje u njihovu srcu. Što je veća bila bol i žalost, to je sad veća radost i nova hrabrost da se nastavi put koji su započeli s Isusom.

Kako je važno, dragi prijatelji, da se doživi ta radost susreta s Uskrsnulim Gospodinom! Od toga se živi, i samo iz tog iskustva može se i drugima prenositi Radosna vijest! Dragi naši budući akolite, želim vam to iskustvo, da ga neprestano stječete, da Gospodina otkrivate i u Pismima i u Euharistiji, na susretima s braćom i sestrama, te da jačate njihovu vjeru, poslužujući im Kruh života.

Vi od danas postajete djelitelji euharistijskog Isusa. On po vama dolazi našoj braći i sestrama. Stoga budite dostojni tog dara, zapravo: budite svjesni da je On sve – a vi samo njegovo sredstvo, da vi trebate služiti njemu, a ne da se njime služite za sebe. To nikada! Neka vam bude na umu da ni on nije došao da mu se služi, nego da on služi nama i da život svoj dade za sve nas.

Draga braćo, dragi naši akolite, budimo svi radosni što smo s Kristom uskrsnulim poslani ljudima svjedočiti o pobjedi koju nam je svima darovao on, naš Gospodin. On nas uvijek prati, i kada toga nismo svjesni, jer mu je stalo do nas. I osobito kad smo tužni, slomljeni, kad mislimo da smo napušteni i sami, tada nam je On još bliži. On je upravo zato i došao na ovaj svijet, umro na križu i uskrsnuo, da svima nama udijeli novi život, novu nadu, novu snagu za borbu – za sve što je dobro, plemenito, lijepo. Ne sustanimo u tome nikada! Neka nas sve uskrsnuli Gospodin vodi – putem iz naših životnih Emausa–u vječni Jeruzalem. Amen.

 

Twitter