Homilija na polaganju privremenih zavjeta školskih sestri franjevki 29.9.2019. Ispis E-mail
Nedjelja, 29 Rujan 2019 20:02
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na polaganju privremenih zavjeta školskih sestri franjevki

Kloštar Ivanić 29. rujna 2019.

 

Draga provincijalna glavarice sestro Kata, drage sestre zavjetovanice, drage sestre  franjevke, braćo franjevci, draga rodbino naših sestara, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas je lijep i blagoslovljen dan! Tri mlade sestre daju svoje prve redovničke zavjete posvećujući se u družbi Sestara franjevki bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Unaprijed čestitam dragim sestrama želeći im ustrajnost u izabranom životu posvećenom Bogu, Crkvi, družbi i našem narodu! Pratimo ih svi našim molitvama, te ih molim da se one i svih nas sjete u svojim molitvama.

U ovom svečanom trenutku razmotrimo poruku Riječi Božje.

Knjiga Mudrosti (7,76-14) donosi Salomonovo štovanje mudrosti: on se kao mladi kralj na početku svoje službe pomolio Bogu da mu dadne ne niti bogatstvo, niti dugi život, niti poraz njegovih neprijatelja, nego – mudro i razborito srce. O mudrosti govori u ovom odlomku: „Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni s draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli.“

Doista, važno je znati izabrati. A bira se ono što je najvrednije. No, kad se izabere jedno, ostavlja se ono drugo. Zato, drage sestre, treba hrabrosti! No, kad čovjek izabere i primi Božju mudrost, tada s njom dolaze „sva dobra i blago nebrojeno“, kaže sveti pisac. Potrebno je također ono što se primi kao Božji dar i drugima davati, bogatstva Božje mudrosti prenijeti bližnjima. A „oni koji se njome služe postaju prijatelji Božji“.

Mudrost je zapravo sam Bog, a Marija, Majka je Mudrosti ili kako je volimo zvati, Prijestolje Mudrosti jer u njezinu krilu sjedi Kralj koji je mudrost sama, Gospodin Isus Krist naš Spasitelj. I ovdje u marijanskom svetištu Majke Milosrđa u Kloštru zavapimo: Prijestolje Mudrosti, moli za nas!

Drugo čitanje (2 Kor 4,6-10.16-18) govori o Kristovom daru svjetla u našem srcu i o tome kako trebamo biti svjesni da Božje „blago nosimo u glinenim posudama“. On je doista neprocjenjivo blago, ali mi smo krhki, naše su posude glinene i mogu se razbiti. Veoma je lijepa ta slika Pavlova: mi smo samo glinene posude! Ali u njima nosimo neizrecivo blago. To da smo progonjeni, da smo obarani, da nas život i ljudi udaraju sa svih strana, a mi ipak odolijevamo, mi pobjeđujemo – to nije od nas, jer smo mi glinene posude, to je od Gospodina jer je on naše blago koje sve pobjeđuje. Samo nam valja ostati s njim u trajnoj povezanosti, dopustiti mu da nas ispunja, svojom svjetlošću obasjava i vodi. Tada mi premda „malakšemo i naš se vanjski čovjek raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja“.

Isus u evanđelju po Mateju (Mt 11,25-30) hvali malenost. On slavi Oca što je Kraljevstvo Božje sakrio mudrima i umnima, a objavio malenima. Jesmo li mi ti maleni ili se smatramo velikima? Težimo li za nekim visokim položajima, za vlašću, moći, utjecajem? Uspoređujemo li se s drugima i želimo li biti veći od njih, važniji, prvi? Ili smo zadovoljni što smo neznatni, neprimijećeni, što nismo prvi, ali smo uz Gospodina, da budemo s njim zauvijek? Ako smo zadovoljni i dovoljno nam je za sreću samo to da budemo njegovi, tada smo oni maleni za koje Isus zahvaljuje Ocu i kojima želi predati sve ono što je od Oca primio.

U drugom dijelu evanđelja Isus poziva umorne i opterećene: „Dođite!“, kaže nam. Zanimljivo da Isusu ne mogu doći oni koji su veliki i koji o sebi misle samo najbolje, nego jedino oni koji su maleni i misle o sebi kako su grješni i slabi. Međutim upravo takvima on nudi odmor. I zove na nasljedovanje. On ne ističe svoju svemogućnost, mogućnost da čini čudesa, da ozdravlja bolesne… ne! Isus želi da ga njegovi maleni nasljeduju u „krotkosti i poniznosti srca“. A za jaram koji pruža kad nas zove da ga nasljedujemo kaže da je sladak i breme koje nam on stavlja na pleća da je lako!

Ako to osjećamo, ako nam je sladak Isusov jaram, a to znači njegova blizina i  poziv da ga slijedimo u krotkosti i poniznosti srca, te ako taj teret nama nije težak nego lak i ako ga radosno uzimamo, tada možemo biti sretni jer naći ćemo spokoj dušama svojim. Redovnički zavjeti su upravo to: preuzimanje Isusovog jarma, prihvaćanje tereta koji nam on stavlja na ramena. Nisu naša pleća široka ni jaka, nije naša snaga da nosimo teški jaram, ta mi smo krhke glinene posude, no mir koji će nam on dati od njega dolazi, on nam ga daje, ne mi sami sebi. U tome je naša snaga i to je naša sigurnost, drage sestre!

U obredu polaganja zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti kaže se da ste po krštenju već posvećene vodom i Duhom Svetim, a zavjetovanje evanđeoskih savjeta je način da se „još tješnje sjedinite s Kristom“ odnosno da „izbližega idete za Isusom“. To biti bliže, ići za Isusom, biti sjedinjen s Isusom – znači prijateljevati s Isusom. To je moguće zato jer je on vas pozvao, drage sestre. On je bio okružen ženama koje su mu posluživale, kao i njegovim apostolima, „od svojih dobara“, kaže sv. Luka (Lk 8,3). To je povlastica, biti Isusu blizu. Tko je blizu, taj više čuje, zna, bolje upozna osobu koju slijedi… To je lijepo prijateljstvo jer je satkano od povjerenja. To vam, drage sestre, želim: da ne izgubite nikada povjerenje u Isusa, da ga uvijek slijedite kao one koje ga prijateljski ljube. On ne obećava da će sve biti ružičasto, da s njim nema više ni boli ni patnje, ne! On dapače kaže da će život uz njega zahtijevati nošenje jarma i bremena, ali da je s njim svaki jaram sladak i breme lako, tj. podnošljivo. Sveti pak Pavao izričito kaže da „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ To je vječna borba i neprestano nošenje križa… pritisnuti… progonjeni… obarani, ali nikad oboreni jer znamo „onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti.“

Na neki je način, tako gledajući, redovnički poziv neprestano umiranje, ali i neprestano uskrisivanje. U nama umire stari čovjek sa svojim grijesima, a uskrisava novi čovjek obučen u neraspadljivost, u vječnu slavu. Naša nada je Gospodin i zato – budimo uz njega, ne ostavimo ga, nego – s Petrom apostolom recimo: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68).

Drage sestre, vi ste mlade, još ste kao pupoljak koji se otvara u divan cvijet. Neka vaša zrelost bude ostvarenje vaših snova koje danas sanjate, neka sutra koje dolazi bude dovršenje onoga što danas započinjete. Zapravo nikad nismo završili, čitav nam je život graditi, ali danas ste započele. Isus ima i prispodobu o mudrim i ludim djevicama, a i o mudrom i ludom graditelju. Mudri graditelj gradi kuću na stijeni, na čvrstom temelju i kad dođu oluje, vjetrovi i nevrijeme, ta se kuća neće srušiti; ludi pak graditelj gradi bez temelja, na pijesku, tako da prvi vjetar i oluja ruši tu kuću, i ona postaje „ruševina velika“. Vi ste započele danas graditi na Kristu, čvrstoj stijeni. Neka vas on čuva i vodi, obdari potrebnim duhovnim darovima da ustrajete i neprestano dograđujete svoj dom da budete dostojne ući u vječni dom na nebesima. Amen.

 

Twitter