Homilija na blagdan Svetog Josipa Radnika Ispis E-mail
Nedjelja, 01 Svibanj 2011 00:00
Share

HOMILIJA 1.SVIBNJA 2011. U GALDOVU - SISAK 

Braćo i sestre,

Danas ovdje u Galdovu slavimo nebeskog zaštitnika ove župe, sv. Josipa Radnika. No, ne možemo ne misliti na najveći događaj koji se danas, dapače upravo sada, događa u Katoličkoj Crkvi, a to je beatifikacija pape Ivana Pavla II., velikog prijatelja nas Hrvata. Papa Benedikt XVI. u Rimu proglašuje svoga prethodnika papu Ivana Pavla II., koga su već mnogi prozvali Ivanom Pavlom Velikim, blaženim –danas, u Nedjelju Božanskog Milosrđa, koju je on ustanovio. Stoga bih volio s vama, draga braćo i sestre, podijeliti neke njegove misli o pitanju socijalne pravde, o pitanju rada i dostojanstva čovjeka. Ivan Pavao II., sad već možemo reći „blaženi Papa Ivan Pavao II.“, već za svoga života s pravom je prozvan „učiteljem socijalnog nauka Crkve“.

Čovjekovo dostojanstvo, uključujući i nerođene, te obrana ljudskih prava postale su glavne teme svih papinskih pastoralnihzalaganja. Papa je na takav način, kako je to više puta naglasio, Crkvu htio učiniti glasom "onih koji glasa nemaju". U nastupnoj enciklici "Redemptorhominis" (1979.) jasno je dao do znanja da čovjek nije rob ideologije, sustava, stvari ili vlastitih proizvoda. U toj je enciklici Papa istaknuo poznatu misao koja glasi: „čovjek je put Crkve“ naglasivši time da je svaki i to konkretni, a ne neki apstraktni čovjek obuhvaćen otajstvom spasenja jer sa svakim pojedinim čovjekom Krist se sjedinio u otajstvu utjelovljenja (GS 22) te ni mi kršćani ne možemo biti neosjetljivi na njegove patnje, pitanja i probleme. Posebno su značajne socijalne enciklike „Laboremexercens“ (1981.) u kojoj bl. Papa uči da se radom čovjek ostvaruje kao čovjek – čak je njegova riječ: „ljudski je rad ključ, i možda bitni ključ cijelog društvenog pitanja“. U enciklici „Solicitudoreisocialis“ (1988.) papa Ivan Pavao II. otkriva da je solidarnost ta koja nosi mir današnjem svijetu. O stotoj obljetnici prve socijalne enciklike „Rerumnovarum“ pape Lava XIII. Bl. Papa izdao je još jednu encikliku - „Centesimusannus“ (1991.).

Pridodajmo tome i da je sadašnji papa Benedikt XVI. objavio – od svoje tri enciklike – treća od njih „Caritas inveritate“objavljena je 29. VI 2009 posvećena je socijalnom nauku Crkve i relevantna je za raspravu o sadašnjoj krizi. Zašto su ta pitanja toliko prisutna u razmišljanju i u naučavanju suvremenih Papa? Svakako zato jer je to prevažna tematika suvremenog čovjeka.

Sv. Josip, zaručnik BDM i hranitelj Isusa Sina Božjega utjelovljenog kao Sina Marijina, člana Nazaretske obitelji, bio je radnik, tesar koji je svojim rukama uzdržavao svoju obitelj. To su bitne značajke tog sveca: bio je zaručnik i muž BDM; kao glava obitelji bio je hranitelj Sina Božjega; bio je radnik. Kao takvog ga je papa Pavao VI. proglasio zaštitnikom svih radnika te uveo ovaj blagdan, Josipa radnika, 1. svibnja na dan međunarodnog blagdana rada.

Koja nam je poruka ovog dana, poruka ove Bijele nedjelje, poruka slavlja blagdana sv. Josipa radnika – za nas danas, za nas ovdje – i u Sisku?

Poruka je, prvo, da treba poštivati čovjekov rad jer tako je Bog zamislio čovjeka, dajući mu da radom s Njim surađuje u stvaranju ovoga svijeta. Međutim, sam rad za sebe nije vrijednost bez čovjekova dostojanstva, a koje uključuje i duhovnu dimenziju. Kad promatramo sv. Josipa, tada vidimo da je on znao spajati svoje služenje i svoju ljubav prema Mariji i Isusu s radom. Njegova kontemplacija Božjeg lica na licu Isusovom i zajedništvo s Marijom nadahnjivali su njegov rad. Kasnije Benediktovo geslo „Ora et labora – moli i radi!“ ostvario je u svojem životu već sv. Josip za svoga života i tako pokazao da je za nas kršćane to dvoje neraskidivo.

Ovih sam dana imao osobnu prepisku s jednim visokim dužnosnikom koji je, nakon što smo mi biskupi pozvali na molitvu za optužene hrvatske generale, izjavio da se na tom „međunarodnom sudu“ ne postupa po molitvi nego po zakonima. Zamolio sam ga da ne vrijeđa veliku većinu vjernika koji žive u našoj Domovini, jer ako on ne drži ništa do molitve, mnogi vjeruju u moć molitve. On mi je odgovorio da nije htio vrijeđati, ali da je jedno područje javnih poslova, a drugo duhovnost i religija, koju radikalnu podjelu ja međutim ne prihvaćam. Istina, nije dovoljno samo se moliti, kad treba raditi, ali i rad treba proizlaziti iz molitve jer jedino tako dobiva na svojoj vrijednosti budući da se u molitvi od Boga traži smisao svakog rada, blagoslov i njegov konačni uspjeh.

I još jedan primjer kako mi vjernici shvaćamo rad - nalazi se u današnjem evanđelju. Tu je prikazano kako apostol Toma nije među učenicima na dan Isusova uskrsnuća, ali je zato sljedeće nedjelje s njima kad Uskrsnuli Gospodin opet dolazi i okuplja svoje učenike. Zanimljivo, upravo je Krist uskrsli ustanovio taj ritam tjednih euharistijskih susreta, kada je došao svojim učenicima opet u dan poslije subote, tj. u nedjelju. Mnogi narodi imaju svoj naziv za taj dan: dok su germanski narodi ostavili stari, rimski naziv za taj dan – nazivajući ga „danom Sunca“ (Sonntag, Sunday), romanski su ga narodi prozvali „danom Gospodnjim“ (dominica, dimanche), Slaveni su postupili različito – Rusi ga prelijepo nazvaše „voskresenije“ (što znači upravo Uskrs), a mi ga zovemo „nedjeljom“, dakle, danom u koji se „ne djelja“,tj. ne radi. Bog je naime čovjeka tako stvorio da on treba raditi, ali se i odmarati. Zato postoji dnevni odmor – noć, pa tjedni – nedjelja, i godišnji odmor. Čovjek ne može neprestano raditi, premda neki misle da je to potrebno pa ne žele dati neradnu nedjelju radnicima. Ipak, tada je radnik premoren i daje još manje rezultata, negoli kad se odmara, jer tada skupi snagu za kvalitetniji i uspješniji rad. Ako su neke ideologije i totalitarizmi zamišljali čovjeka vrijednim samo po tome koliko proizvede (marksizam) – pri tom definirajući čovjeka kao „homofaber – čovjek proizvođač“, odnosno nevrijednim ako ne može ništa fizički niti intelektualno raditi (nacizam – koji je ubijao invalide i bolesne), mi kršćani smo uvijek zastupali vrijednost osobe u njoj samoj. Čovjek je vrijedan i posjeduje svoje ljudsko dostojanstvo samim tim što je čovjek. I onaj još nerođen, i zdrav i bolestan, i mlad i star, i koji može i koji ne može raditi. Svakako, Božji je naum za čovjeka da radi, ali nije rad jedini pokazatelj za vrijednost čovjeka. To je i njegova molitva, to je i njegov odmor, to je njegova ukupna osobnost.

Molimo zagovor sv. Josipa Radnika – ali od malo prije i bl. Ivana Pavla II. koji je i sam bio radnik, u kamenolomu, ali i intelektualni radnik, profesor, pa poslije veliki propovjednik i evangelizator – da nas pouče vrijednostima rada, i to kršćanskog shvaćanja rada i radnika. Sv. Josipe Radniče, moli za nas!

Blaženi Papa Ivane Pavle Drugi, moli za nas! Amen.

 

Twitter