Homilija na 20. obljetnicu napada na policijsku postaju u Glini, 26. lipnja 2011. Ispis E-mail
Nedjelja, 26 Lipanj 2011 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić

Homilija na 20. obljetnicu napada na policijsku postaju u Glini i početak Domovinskog rata
nedjelja, 26. lipnja 2011.
Župa Svetog Ivana Nepomuka, Glina

Draga braćo i sestre u vjeri, dragi Glinjani, poštovani gradonačelniče grada Gline gospodine Bakšiću, poštovani predstavnici HV i policije, članovi obitelji poginulih branitelja, članovi udruga proisteklih iz Domovinskog rata!

Jučer smo proslavili Dan državnosti kojim smo obilježili 20. obljetnicu proglašenja neovisnosti RH, a danas obilježavamo 20. godišnjicu od početka rata protiv Hrvatske. Ovdje naime u Glini na današnji je dan, 26.lipnja 1991.,odmah dan nakon proglašenja neovisnosti RH započela brutalna agresija na Hrvatsku. Započeli su ju pobunjeni Srbi i tzv. JNA – osobno sam to jutro gledao kako je kolona tenkova iz petrinjske kasarne krenula put Gline. Time se htjelo zastrašiti i oružano slomiti demokratski izraženu želju i od legalnih najviših institucija Republike donesenu odluku za uspostavom samostalne države Hrvatske. Svi narodi imaju pravo na svoju slobodu, samo bi Hrvatima to trebalo uskratiti. Tako smo se osjećali tih dana, tako je izvršena agresija koja je trajala gotovo četiri pune godine, dok nije borbom dokončana okupacija hrvatskog teritorija i završen rat nakon teških stradanja i patnji slavnom hrvatskom pobjedom. Ovdje u Glini pitamo se što je to ljudima da nasiljem žele provesti svoju volju kad su poraženi demokratskim putem, kad su njihove ideje neostvarive. Zašto se ne uvidi već jednom da se nasiljem ništa nikada nije postiglo, te se tako ništa niti ne može postići.

Čuli smo današnja čitanja: prvo nam govori o proroku kojeg prima jedna obitelj u Šunamu. Prorok želi pomoći toj obitelji. I što čini? Blagoslivlja ženu nerotkinju i obećava joj sina. Imamo li mi, braćo i sestre, kao narod i pojedinci, dovoljno dobar stav prema našim obiteljima? Što je najvažnije za jednu obitelj, pitamo se. Može biti i lijepo zbrinuta, imati krasnu kuću, sve što joj treba od strojeva, automobila, aparata i suvremene tehnologije, ali – ako nema djece, ta će obitelj propasti. Ne nestaju tako samo pojedine obitelji, nego tako – na žalost – nestaje i narod! Što bi trebalo učiniti da se probude naše obitelji i shvate tu istinu te se posvete potomstvu i podizanju zdrave, dobro odgojene i na pravim vrijednostima utemeljene djece,usmjerene graditi vlastitu zdravu budućnost i budućnost naroda? Možda bi trebalo razmisliti o onome što nam je papa Benedikt XVI. rekao došavši u Hrvatsku na početku ovog mjeseca. Može li se napredovati bez Božjeg dara, bez Božje milosti? To bi bilo prvotno potrebno tražiti i živjeti, a tek potom sve ostalo.

U drugom čitanju riječ je o životu koji slijedi poslije umiranja. Sv. Pavao misli na krštenje što je sakrament po kojem umire čovjek grijeha i rađa se čovjek milosti. Novi život koji započinje po krštenju treba neprestano graditi i s Bogom drugovati da bi se taj život razvijao i napredovao. Kad razmišljamo o tome kako je potrebno da staro umre, da bi se rodilo nešto novo, dolaze nam na um naši poginuli branitelji, koji su za Domovinu dali sve – dali su život. Sigurno je njihova žrtva to sjeme koje će dati da se naš narod usmjeri u novi život, da izgrađuje one ideale slobode i mira, za što su oni poginuli. No, zato je potrebno neprestano biti svjestan veličine žrtve koju su oni podnijeli, i sami biti pripravni na istu žrtvu jer bez žrtve nema ni uspjeha. Jesmo li i mi spremni na žrtvu za druge, za Domovinu, za svijet? Po krštenju za to smo osposobljeni, to trebamo i živjeti.

Evanđelje također govori o križu. Isus svojim apostolima govori da ne mogu biti njegovi učenici oni koji ljube bilo koga više negoli njega. I „tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“, kaže. Ne samo „uzeti križ“, nego treba i poći za njim! Nositi svoje patnje, biti spreman na žrtvu – sve je to nužno za život obitelji, za napredak naroda i Domovine, ali pitanje je načina – Isus kaže: valja to činiti tako kako je to on učinio, i to treba biti u trajnoj povezanosti i blizini s njime. On je pošao na križ iz ljubavi za sve, pa je na križu i oprostio svojim neprijateljima: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“, rekao je. On želi da i mi ne nosimo svoj križ, jer drukčije ne može biti, nego dragovoljno, iz ljubavi za svoje bližnje, te da nema u nama nikakve mržnje ni prema kome, nego samo ljubav, i to prema svima! Jedino ljubavlju se pobjeđuje, jedino ljubav nad svime traje, i kad sve drugo propadne, ljubav ostaje. Iskazati ljubav prema bližnjem – pa bila to i samo pružena čaša vode žednome – neće kod Boga ostati ne nagrađenom.

Pitam se, draga braćo i sestre, s kojim osjećajima i s kojim stavovima sudjelujemo u ovim danima spomena na naše poginule, u proslavi Dana državnosti, događaja najave da Hrvatska ulazi u Europsku uniju? Htio bih samo podsjetiti kako nije moguće ući u zajedničku veliku europsku obitelj naroda – poniženo i pognute glave! A to se upravo od nas zahtijeva. Ne razumijem kako će to Hrvatska postati „ponosna članica EU“, ako nas se ucijenilo da to članstvo možemo ostvariti jedino ako se odreknemo vlastite zemlje i mora, ako odustanemo od međunarodnim zakonima proglašenih prava, ako i svoj osloboditeljski rat proglasimo nečasnim i sve njegove vojno i civilno najodgovornije ljude „lociramo, identificiramo, uhitimo i transportiramo „, a to znači osudimo za ratne zločine? Može li jedna država biti sretna ako njegov narod optužimo za „zajednički zločinački pothvat“, na kojem je tobože ona stvorena? Nije li to vrhunac licemjerja te međunarodne zajednice – kako volimo zvati neke zemlje koje određuju i nameću nam nepravedne uvjete za našu afirmaciju? Kako se osjećati ponosno, kad su naši glavni organizatori otpora agresiji – u zatvoru, optuženi za zločine? Tko to tu kome govori istinu, a tko to od nas traži da neprestano živimo u laži?

Kad govorimo o temeljima na koje bismo željeli položiti budućnost naše Domovine i naroda, onda smo zabrinuti ako se istina izvrće, ako se neprestano popušta pred lažima i montiranim istinama i poluistinama. Mi znamo kakva je dogođena istina i tražimo da se ona najprvo njeguje u našim obiteljima, a onda i ugradi u sve službene stavove koji su ne samo važni u politici nego i u obrazovanju, pravosuđu i svim segmentima društva i naših odnosa prema svima drugima, susjedima ali i prema EU. Jer na laži se ne gradi ništa trajno, laž je loš temelj te se kad-tad kuća koja nema čvrsti temelj sruši i propada.

Kad razmišljam o tim lažima u koje nas se želi uvući, dozvao bih vam u pamet, braćo i sestre, nedavne događaje kada su našom zemljom defilirali oni koji su „drukčijih opredjeljenja“, kako to vole reći za sebe. I što se dogodilo? Dogodilo se nasilje ali ne samo nad njima, nego i nasilje njih nad većinom naših građana. I kako to da to nitko nije spominjao, zar i psihičko nasilje nije nasilje, a ne samo fizičko? Pa koja je to definicija demokracije ako ne – vladavina većine? I kakvu to demografsku obnovu – o kojoj toliko priča – naša država želi provesti ako dopušta da se razaraju vrijednosti obitelji ovakvim nasiljima nad prirodnim od Boga danim odnosima na kojima počiva mogućnost i vrijednost pojedinačnog života, obitelj sama pa i čitavo društvo? I na stup srama se pribijaju oni koji brane obitelj, koji se zalažu za kršćanske vrijednosti i koji žive kako Bog hoće.

Želio sam, braćo i sestre, dragi Glinjani, dozvati nam svima u pamet da je sve vrijedno i veliko potrebno neprestano braniti, da nećemo biti sretan narod niti nam može biti sretna Domovina ako napustimo istinu, ako se povinemo moćnicima ovoga svijeta koji žele neke svoje „istine“. Mi jesmo Europljani, ali to želimo biti ravnopravno sa svima drugima, ne odustajući od samih sebe, nego suprotno, baš čuvajući i njegujući ono što jesmo i trebamo biti. Amen.

 

Twitter