Homilija na proslavi 800. godišnjice Pešćenice, 3. srpnja 2011. Ispis E-mail
Nedjelja, 03 Srpanj 2011 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić

Homilija na proslavi 800. godišnjice Pešćenice
nedjelja, 3. srpnja 2011.
Pešćenica

Dragi gosp. Župniče, braćo svećenici, predstavnici civilne vlasti, dragi župljani!

Pešćenica se po prvi puta spominje davne 1211. godine, kada je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao cistercitskom samostanu Sv. Marije u Topuskom veliki posjedčija je sjeverna granica prolazila Pešćenicom, koja je opisana kao dobro braće Ivanovaca. U srednjem vijeku, kako to na web-stranici Pešćenice piše Stipica Grgić, vlasništvo nad Pešćenicom stječe crkveni red Ivanovaca koji utvrđuju kršćanstvo na ovim prostorima. Na prijelazu srednjeg u rani novi vijek Pešćenica je demografski i ekonomski stradala zbog osmanskih provala u naše krajeve. Neposredno prije čuvene Bitke kod Siska zagrebački biskup Gašpar zapisao je kako su osmanske vojne jedinice ognjem i mačem, između ostalih mjesta, upale i u Pešćenicu te odvele mnoštvo ljudi u ropstvo, dok su preostali stanovnici dobrim dijelom pobjegli. U Pešćenici se 1751. izgrađuje nova župna crkva, koja je zamijenila svoju trošnu prethodnicu iz predosmanskih vremena. Društveni i kulturni život mjesta u prošlosti, ali i do današnjih dana, bio je pod velikim je utjecajem lokalnihžupnika poput Ivana Gržića, Josipa Gregorića, Mirka Ptičeka ili Karla Josipa Iskre. Oni izgrađuju nove objekte po cijeloj župi i nabavljaju razni inventar za njene potrebe, koji je i danas jedan od najbogatijih u široj okolici. Pešćenica je veoma stradala u potresu 1880., osobito njena župna crkva. Prva polovina 20. stoljeća početak je novih promjena. Pešćenica je demografski jako stradala u Drugom svjetskom ratu.

Dragi mještani i župljani župe Pešćenica, iz ovih samo nekih podataka, vidi se kako je Vaše mjesto ima dugu i veliku povijest. Dužina trajanja daje za pravo da se narod ili mještani nekog naselja smiju ponositi svojom tradicijom. Naime, trebalo je izdržati sve te promjene, odolijevati i Turcima i tuđinskim vlastima, ratovima i potresima. I što je davalo snagu tom našem narodu da opstane i da preživi, da se bori i da usprkos svemu napreduje? Odgovor je: samo vjera, vjera u Boga i vjera u čovjeka! Kad se to dvoje udruži i kad se pravilno odnosi, tada je siguran opstanak i dapače napredak.

Stoga– dok vam čestitam, dragi Pešćeničani, dragi predstavnici civilnih vlasti i udruga, dragi gospodine župniče i dragi župljani – pozivam vas da svoju pozornost i danas darujemo Onome koji jedini ima „riječi života vječnoga“,Gospodinu, koji nam progovara u svojoj Riječi.

U prvom smo čitanju čuli poziv proroka Zaharije na radost: „Kliči iz sveg grla, viči od radosti, kćeri jeruzalemska!“ Zar ne možemo to ovako prevesti: „Kliči i raduj se, Pešćenica!“? Ali što prorok navodi kao razlog veselju, čemu se treba radovati? Razlog je što se vraća kralj: „tvoj kralj se tebi vraća“. No, on ne dolazi na konju kao slavodobitnik poslije bitke, nego on „jaše na magarcu, mladetu magaričinu“. Dapače, on će istrijebiti kola i konje iz Jeruzalema – a konji su bili znak ratništva, dok je magarac znak krotkosti i mira. Stoga, ovaj odlomak iz Knjige proroka Zaharije završava porukom mira: „on će navijestiti mir narodima“. Tko je taj naš kralj? Dakako, to je Krist Gospodin. Pa on je i ušao u Jeruzalem prije svoje muke – to slavimo na Cvjetnicu – jašući na magarcu, kao kralj mira. On želi učvrstiti mir i u Pešćenici, darovati nam daživimo u miru i gradimo mir. „On, on je mir naš!“ (Mih 5,4)

Drugo nam čitanje iz Pavlove poslanice Rimljanima govori o snazi uskrsnuća. Kao što je Krist uskrišen snagon Duha, tako će biti i s nama, u kojima prebiva Duh Božji. Sv. Pavao kaže: „Ako Duh onog koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tijela po Duhu svome koji prebiva u vama.“ Ima li ljepšeg i većeg obećanja? Ali nije to samo obećanje za razdoblje poslije smrti, to je već život naš ovdje na zemlji! Jer ne živimo mi samo zemaljskim životom, mi smo nebesnici – i živeći ovdje na zemlji. To je ono „drukčije“ što nas čini kršćanima! Živjeti božanskim životom, produhovljeni – a onda i s nadom u vječni život. Stoga, onaj koji je otvorio svoje srce Duhu Svetome da boravi u njemu, ne treba strahovati ni pred kakvom ovozemaljskom prijetnjom. Mi smo s Kristom pobjednici, naša je sadašnjost i budućnost! Evo, lijepo je to znati – danas, kad se spominjemo prošlosti, kad slavimo 800. Godišnjicu prvog spomena mjesta Pešćenice, kada zahvaljujemo Bogu za tu povijesnu baštinu koja nas ispunja nadom da će ovo mjesto živjeti i napredovati i u budućnosti. Napredovat će ako bude dovoljni broj onih koji se otvaraju Duha Svetoga!

Isus pak u Evanđelju slavi svoga nebeskog Oca što su njegovo naviještanje prihvatili maleni i siromašni, neuki i prezreni od ovoga svijeta. On kaže: „Slavim te, Oče Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ Možda je Isus doživio neuspjeh kod „mudrih i umnih“, ali to ga nije obeshrabrilo jer su mnogi maleni slušali što je govorio i išli za njim. A danas? Jesu li danas „mudri i umni“ pošli za Kristom? Zasigurno, ima i jednih i drugih, ima i pametnih – poput Ruđera Boškovića, učenjaka svjetskoga glasa, o kojem nam je govorio i Sveti Otac u Zagrebu prije mjesec dana – a ima i neukih koji slijede Krista. Ali nije ta „malenost“ o kojoj Isus govori u odsutnosti učenosti, nego u stavu da se pred Bogom smatramo „neznatni Božji službenici“,kao što je to Marija za sebe rekla pjevajući svoju pjesmu „Veliča“. Svijest da sve primismo od Boga, da o njemu jedinome ovisimo, čini nas malenima, a to znači spremnima za njegove darove. Tko misli da je bogat, taj ne čezne za darom, jer misli da sve ima, a što nema to misli da može kupiti. Pa ipak, ono najveće u najvažnije u životu ne može se ničim platiti, to nam je jednostavno darovano. Stoga zahvaljujemo Gospodinu, za naš život, zahvaljujemo mu za našu prošlost i sadašnjost, zahvaljujemo mu i za ono što dolazi u budućnosti – jer znamo, ako se na njega oslonimo, ostavit nas neće. On je „s nama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). A s nama je da nas, umorne i opterećene, odmori i daruje nam mir. Mir srca, koji nam nitko ne može oduzeti. Stoga, odazovimo se njegovu pozivu: „Dođite k meni!“ Gospodin Isus želi da budemo njegovi učenici, on ne želi da učimo od njega da budemo sveznajući i svemogući. Ne! On nas poziva da učimo od njega kako da budemo „krotka i ponizna srca“ što jedino donosi mir, spokoj duši.

On je prvi i krotak i ponizan, pa to i nas želi naučiti, želi da ga u tome nasljedujemo. To pak znači da je sve što je najvažnije u kršćanstvu upravo –nasljedovanje Krista. U blagosti i krotkosti pristupa svakome, kao što je on došao za sve, postao je bliz nama ljudima da bi nas uzdigao u božanski život. I pokazao se poniznim „sve do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,5), da i mi budemo u služenju drugima njemu nalik, da „smatramo druge većima od sebe“, kako veli sv. Pavao, i da tako njegov put slijedimo, da bismo mi imali život, i na ovom svijetu i u vječnosti, i da bi naši novi naraštaji imali sretnu budućnost. Amen.

 

Twitter