Homilija na blagdan utemeljiteljice sestara Kćeri Srca Isusova (27. veljače 2010.) Ispis E-mail
Subota, 27 Veljača 2010 12:37
Share

Mons dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan utemeljiteljice sestara Kćeri Srca Isusova, bl. Majke Marije od Isusa Deluil-Martiny.
Lasinja 27. veljače 2010.

Drage sestre Družbe Kćeri Srca Isusova, draga braćo svećenici, dragi vjernici!

Radosno slavimo danas blagdan blažene Marije od Isusa, te male svetice iz Marseya, utemeljiteljice Kćeri Srca Isusova, inače više poznatih kao bijele sestre – koje drže počasnu stražu pred Presv. Oltarskim Sakramentom. Već je blaženi Alojzije Stepinac želio da Kćeri Srca Isusova dođu u Hrvatsku – on je to želio s ovim nakanama: da mole za svećenike, da daju naknadu za grijehe, da nauče ljude kako osmisliti svoj život, kako svaku žrtvu pretvoriti u molitvu, te kako svakidašnjim dužnostima slaviti Boga i u dušama tiho širiti Kraljevstvo Božje. Premda se njegova želja tada zbog Drugog svjetskog rata nije ostvarila, mi danas – o 50. obljetnici njegove mučeničke smrti – možemo zahvaliti Bogu što se ta želja ostvarila u naše dane.

Blažena Majka Marija od Isusa, ta tiha duša, sva zagledana u Isusa, osnovala je Družbu sestara koje doista ispunjavaju ove spomenute nakane radi kojih ih je naš Blaženik želio u našoj Domovini.

Nalazimo se u svećeničkoj godini, u kojoj osobito molimo za svećenike i svećenička zvanja. To upravo čine i naše bijele sestre. Kako je dragocjena molitva da bi neki mladić postao svećenik najbolje ocrtava upravo primjer bl. Alojzija, čija je majka Barbara dvaput tjedno postila i neprestano molila na nakanu da njezin sin postane svećenik. I kad je to ostvareno, otkrila mu je svoju tajnu i obećala mu je i dalje nastaviti moliti se za njega. Svećeništvo bez molitve nema smisla. Silno je potrebno svećeniku pronalaziti susret s Gospodinom da bi onda iz tog susreta njegovo naviještanje, dakako najprije riječima, ali još više – što ljudi još jače vide i čuju– svojim životom, bilo vjerodostojno i kao takvo prihvaćeno. Molimo i mi, braćo i sestre, danas na blagdan bl. Marije od Isusa, ali odlučimo zbog nje i sve dane žarko moliti za svećenike!

Molitva je zapravo ključ i za ispunjenje ostalih Blaženikovih želja u svezi s dolaskom Bijelih sestara u Hrvatsku: po molitvi se daje i zadovoljština za grijehe, po molitvi se učimo nalaziti smisao života, pa i žrtve osmisliti, te izvršavanjem svakodnevnih dužnosti širiti Kraljevstvo Božje.

Sveti Pavao, čuli smo, u Poslanici Efeženima progovorio nam je o vrijednosti molitve. Koliko je potrebno prigibati koljena – zapravo sav se pokloniti, što prvensteno znači: darovati, predati – Gospodinu. To je prvo, poklon! Drugo je „ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka“. Molitva nas snaži, jer Duh je Sveti „sila-snaga odozgor“, onaj koji nas izgrađuje u našoj duši, koji stvara od nas našu duhovnost, našu nutarnju osobu, naš iskonski Ja. Nadalje, plod je molitve „da Krist prebiva u našim srcima“ – kao što je bl. Majka Marija od Isusa govorila da Krist inhabitira, tj. stanuje u njoj, u njezinu srcu – ona je osjećala da je njegov oltar u njezinoj duši i molila ga: „Zatvori me u svoje srce“. A kada to „Krist prebiva u srcima našim“? Kada smo „u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni“ – odgovara nam sv. Pavao. Ljubav i spoznaja idu zajedno, premda ta spoznaja nije samo intelektualna spoznaja. Riječ je o cjelovitoj spoznaji koja se stječe samo iskustvom, koja dakle nije puki pojam, ideja ili tvrdnja, već puno više od toga, odnosno: doživljena istina, smisao, punina života, sve. Takva je spoznaja spoznaja Krista. Njega spoznati znači „shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina, Visina i Dubina“. Očito, blažena Marija od Isusa shvatila je, ali i mi smo pozvani – s njom i sa svima svetima – prihvatiti tu „natspoznatljivu ljubav Kristovu“, koja nije očita običnim očima. Da bi se nju shvatilo, potrebne su duhovne oči, potreban je susret s njime, potrebno je „ispuniti se do sve Punine Božje“. Kako je bogat i sadržajan ovaj tekst! On zapravo izriče svu mistiku, svu dubinu i visinu radosnog susreta s Kristom. Kada duša nađe Njega, tada shvati što inače ne može shvatiti, tada se ispuni smislom i radošću. „U ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni“ – trajna je zadaća svih nas Kristovih pobožnika. Poći k njemu u školu znači upravo to: svoj život utemeljiti na njemu kao na čvrstoj stijeni, jer on je „ljubav Božja prevelika“, koja „primi pravu put čovjeka“. Stoga sresti Krista znači sresti Ljubav. Utjelovljenu, vidljivu, konkretnu. Zato je bl. Marija tako privlačna i tako dragocjena za Crkvu, jer je otkrila bitno: Isusa koji je ljubav da bi on stanujući u njoj i od nje učinio ljubav, konkretnu, utjelovljenu, svima vidljivu, svakom dostupnu.

Sveti Ivan nam je prenio u Evanđelju (Iv 15,9-17) Isusove poruke upravo o ljubavi. Ljubiti njega znači ostati u njegovoj ljubavi. To je – kaže Gospodin Isus – povezano s vršenjem zapovijedi, kao što on vrši Očeve zapovijedi, tako i mi trebamo njegove. A koje su to, kaže i na kraju ovog evanđeoskog odlomka: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge!“ Međutim mjera ljubavi za nas kršćane nije bilo koja nego samo i isključivo Kristova ljubav: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.“ – kaže nam Gospodin Isus. A ta je ljubav – žrtva za druge: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Položiti život, umrijeti, dati drugome prednost, zatomiti i zanijekati sebe. Kako je to duboka ljubav! Protiv takve ljubavi doista nitko ne može ništa reći. Premda kao da je danas malo tko može razumijeti. Ipak, svaki čovjek razumije što znači prijateljstvo, koja je veličina u nesebičnom prijateljstvu koje nije iz računa, koje nije iz interesa, koje je vođeno jedino dobrom drugoga. „Vi ste prijatelji moji!“ – rekao je Gospodin Isus svojim apostolima. Zašto to kaže? Jer je prije rekao da život treba položiti za svoje prijatelje. Isus je sve ljude smatrao svojim prijateljima, jer je za sve dao svoj život. Ipak, gajio je i neka veća prijateljstva, kao s apostolima, a napose s Ivanom, Jakovom i Petrom, i na poseban način s Ivanom, „učenikom kojega je ljubio“. Imao je Isus i prijatelje u Betaniji: Lazara, Martu i Mariju – za koje se izričito u Pismu veli da ih je ljubio. A u čemu je bit prijateljstva, tko je to moj prijatelj za kojeg bi trebao i život dati? Gospodin Isus prijateljstvo suprotstavlja odnosu gospodara prema sluzi: „Sluga ne zna što radi njegov gospodar, vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“. Priopćiti sve, ne zadržati ništa za sebe, nemati tajni, ne skrivati ništa – to je bit prijatjstva. Zapravo, prijateljstvo je upravo u tome lijepo i čudesno što osoba dijeli svoj život s drugom osobom. I to dijeliti sve, dati drugome uvid u sebe, u svoj vlastiti život, u svoje planove, emocije, radosti i tuge, nade i razočaranja... takvo je ljudsko prijateljstvo.

Drago mi je, drage sestre, što ste izabrale ovo Evanđelje – koje sam prije tri tjedna i ja izabrao u misi ponovne uspostave Sisačke biskupije. Isusov govor o prijateljstvu poziva nas da razmišljamo kako bismo prijateljski živjeli sa svim, osobito s našim najbližim, ljudima. Isus se nije dao zavarati ljudskim grijehom, mržnjom i slabošću, nije zato odbacio ljude, nego je u ljubavi išao do kraja – na križ. Ta veličina ustrajnosti u ljubavi, koja je dakle bezuvjetna, zapravo je samo Bogu svojstvena. Ljudska je ljubav uvjetovana ljubavlju drugoga. Pa ipak, i čovjek je kadar živjeti božanskim životom, ukoliko dopusti da Bog uđe u njegov život, te više sluša njegov negoli svoj glas, svoje porive i svoje želje. Slušati Boga znači prihvaćati njegovu volju za svoj život, dati se od njega voditi u životu, ne predviđati niti sam svoj život odrediti, nego dati se iznenaditi od njega, od života, od bližnjih, od događaja, jer na taj način progovara Bog u našim životima. Jesmo li ga spremni poslušati i slijediti njega, a ne sebe, doživljavat ćemo neprestano upravo tu božansku ljubav u sebi kojom smo sposobni ljubiti naše bližnje tako da smo svima prijatelji. Pa i neprijateljima, odnosno onima koji nama žele biti neprijatelji, ali koje mi ne želimo smatrati neprijateljima već i njih smatramo svojim prijateljima jer i njima želim darivati svoj život, želimo im omogućiti da rastu u ljudskosti, u dobroti, da ostvare cilj svojeg života – da se „ispune sve do punine Božje“.

Drage sestre, želio bih vam zahvaliti za vaše prijateljstvo i ljubav. Potrebne ste nama svima, u Crkvi i u našem hrvatskom društvu. Potrebne ste nam u našoj mladoj staroj Sisačkoj biskupiji. Drago mi je da ste po podjeli velike Zagrebačke nadbiskupije ušle zajedno s župom Lasinjom i cijelim ovim Pokupsko-vukomeričkim dekanatom u ponovno utemeljenu Sisačku biskupiju. Ona je na ponovnom početku svoga povijesnog hoda i treba vašu sestrinsku i majčinsku ljubav, blizinu, prijateljstvo i molitvu. Bez molitve nema ni pravog prijateljstva. Vi nas tomu učite. Poput vaše Majke Marije od Isusa svojom nazočnošću i osobito svojom molitvom pred Presvetom Euharistijom poručujete nam kako je čovjek premalen u ovom životu da sam dosegne vlastitu sreću i da usreći svoje bližnje. Za to mu je potreban Prijatelj koji se sam nudi, koji nam prvi sam dolazi u susret, koji nam govori: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam dade Otac što god ga zaištete.“ Ištite, drage sestre, pravo prijateljstvo naše prema Isusu. Ištite to od Oca, za sisačkog biskupa, za prezbitere i đakone Sisačke Crkve, ištite to za svu našu braću i sestre u vjeri. Prvo nam je to potrebno da budemo i sami prijatelji Isusu, našem Gospodinu. To znači da se na njega oslonimo, da u njemu tražimo utjehu, da s njime dijelimo sav svoj život, u povjerenju i ljubavi. Drugo da budemo prijatelji svim ljudima, da sve ljude prihvaćamo kao svoju braću i sestre i da širimo među ljudima mir, dobrotu, nadu, da budemo glasnici novosti i radosti života. Vi to jeste, i zato vam na tome sisački biskup zahvaljuje. Zahvalna nam je naša Crkva, čitava naša Crkva u Hrvatskoj.

Vaša – kako se voli reći – Počasna straža Srca Isusova je neprestano klanjanje pred Gospodinom. On je jedini vrijedan poklonstva, da pred njim nice padnemo. To traže mnogi moćnici ovoga svijeta, ali mi znamo da oni prolaze, a da samo Krist ostaje. Pred njim, tihe, molite za sve nas. Molite za mene, molite za našu ponovno uspostavljenu Biskupiju. Da u njoj vlada ljubav prema Bogu i ljubav međusobna. Da naši svećenici, s kojima se vi sjedinjujete u prinosu svakodnevne Euharistije, budu ne samo službenici nego prvotno poslužitelji Spasenja. Jučer sam bio, drage sestre, u Sisku na svečanosti obilježavanja Dana civilne zaštite, što je organizirala Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Razišljao sam o tome kako su civilne službe preuzele zapravo naše kršćanske poslove. Rekao sam nazočnim policajcima, vojnicima, vatrogascima, spasiocima – da oni rade Božji posao: štititi i spašavati čovjeka i njegov život zapravo je Božji posao. No, i mi ljudi pozvani smo pridružiti mu se. Tako i vi, drage sestre, pridružile ste se Božjem poslu. Ovo što vi činite, dragocjeno je i veliko djelo, jer njime sve nas pozivate da i svi mi, koji ne živimo vašim stilom života, neprestano imamo pred očima ono što je – u svim i mnogobrojnim poslovima, odnosima i obvezama – najvažnije, zapravo jedino bitno, a to je: biti s Gospodinom Isusom, klanjati mu se, gajiti duh molitve, biti ljudima prijatelj, činiti dobro.

Zahvaljujem vam, drage sestre, na tom vašem svjedočanstvu i pozivu koji svima nama upućujete. Preporučujem vam se u molitve, u vaše zajedništvo s Gospodinom Isusom. Njegova žrtva na križu izraz je najvećeg prijateljstva koje se ikad pojavilo na zemlji. Njegova je žrtva znak prijateljstva prema svakom čovjeku, i prema neprijateljima, jer je on za sve nas umro. Zasvjedočio nam je ljubav, koju neprestano susrećemo upravo u Euharistiji, koju slavimo, pred kojom se vi klanjate, znajući da je tu On, naš Gospodin, učitelj ljubavi i prijateljstva, naš Spasitelj. On jedini spasitelj je čitavog čovjeka. Mogu ronioci, vatrogasci, gorska služba spašavanja spasiti čovjeka koji upadne u nevolje, kojemu je ugrožen goli život, no to je samo ovaj zemaljski život. Čitavog čovjeka spašava samo Krist Gospodin, i to za ovaj svijet i za vječnost. Za radosni život, za radosnu vječnost. To djelo on je povjerio i vama, drage sestre, i svima nama, dragi vjernici. Na poseban način vas molim, molite za naše svećenike. Molite za nova duhovna svećenička i redovnička zvanja. Molite za svećenike da budu prvenstveno duhovni, ljudi molitve i prijateljstva s Isusom i sa svakim čovjekom. Svi su ljudi vrijedni našeg poštovanja, jer za sve je umro naš Gospodin Isus.

Neka nas sve zagovara bl. Majka Marija od Isusa, ta divna djevica i mučenica za Krista, prijateljica Kristova i prijateljica ljudi, po čijem ste primjeru i vi, drage sestre Kćeri Srca Isusova, krenule u svoje životno zvanje u kojem svjedočite važnost molitve i zahvaljivanja, klanjanja i prijateljstva s Bogom i s ljudima. Neka nas ovaj današnji blagdan sve okrijepi i učvrsti u dobroti, ljubavi i prijateljstvu. Amen.

 

Twitter