Homilija na treću korizmenu nedjelju (7. ožujka 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 07 Ožujak 2010 12:53
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na treću korizmenu nedjelju
7. ožujka 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Braćo i sestre, danas imamo tri važne teme o kojima nam je razmišljati, ali i nakon promišljanja i zauzimanja stavova, djelovati!

Riječ je prvo, o trećoj korizmenoj nedjelji – koja nas u svojim čitanjima poziva na obraćenje Bogu koji je ljubav i koji se brine za nas, drugo, o solidarnosti s braćom i sestrama u BIH – budući da se već četvrte godine ove nedjelje u Hrvatskoj skupljaju darovi za Crkvu i ljude u BIH koji su u potrebi, te treće, o Drinskim mučenicima – jer je s nama s. Ozana, vicepostulatorica iz Družbe sestara Kćeri Božje Ljubavi, iz koje su Družbe bile i s. Jula Ivanišević i još četiri sestre koje su svoj život završile u Drini 15. prosinca ratne 1941. godine od ruke ubojica, mrzitelja vjere. Čini se da su te tri teme neovisne i da na prvi pogled nemaju puno zajedničkoga, ali ako dublje pogledamo, vidjet ćemo povezanosti i jedinstvo poruke koja nam se danas daje: obraćenje, na koje nas poziva Riječ Božja ove nedjelje, znači upravo to – spremnost na pomoć drugima, potrebnijima – u ovom slučaju Hrvatski nas Caritas poziva na konkretnu pomoć Bosni i Hercegovini, a onda i na svjedočenje naše ljubavi prema Kristu Gospodinu, što predstavlja uvijek i mučeništvo, jer Božja Riječ uvijek trpi kušnju i suprostavljanja. Kada je, kažu, jedna grupa bogoslova došla u audijenciju papi Piju XII., on ih je upitao, koje su oznake Crkve. Bogoslovi su odgovorili jednoglasno: Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Papa je na to dodao: i mučenička. Mučenici su uvijek znak posvemašnje predanosti Bogu, uvjerenosti da je u Bogu ispunjen sav smisao čovjekov te da je čovjek dužan sve izgubiti, pa i vlastiti život, da bi stekao Boga i njemu ostao vjeran. To su te naše mučenice znale i zato ih štujemo. U njihov se zagovor utječemo, i za njih molimo da ih Crkva uzdigne što prije na čast oltara da svima svijetle kao divni primjeri vjere i ljubavi!

I te su sestre živjele i podnjele mučeništvo u Bosni i Hercegovini, točnije živjele su na Palama kod Sarajeva, a mučene su i bačene u rijeku Drinu kod Goražda. Bosna i Hercegovina doživjela je i u naše dane strašna krvoprolića i teška stradanja ljudi i imovine. No, najgore je što je u nedavnom ratu uništeno međusobno povjerenje i miran život među ljudima pretvorio se u strah jednih od drugih. Te rane može izliječiti samo ljubav – a latinska riječ za ljubav je Caritas. Hrvatski Caritas iz godine u godinu na treću nedjelju korizme organizira skupljanje pomoći za Crkvu i ljude BIH. Zašto? Da tom napaćenom narodu mi, katolici u Hrvatskoj, pokažemo da smo s njima, da smo im blizu kao prava braća i sestre u koje se mogu pouzdati, kao oni koji im žele pokazati geste ljubavi. Ljubav je prava samo ako je djelotvorna. Makar smo i mi stradali, i osobito u ovim krajevima – ja znam reći da je polovica naše Sisačke biskupije bilo razoreno u Domovinskom ratu! – ipak je u BIH bilo još teže, a teško je i danas. Solidarnost znači ne samo pružanje novčane pomoći, nego još više iskazivanje razumijevanja. Nije li danas katolicima ali i svim žiteljima BIH potrebno pomoći da stvore uvjete pravednog i dostojnog života za sve narode i pojedince koji u toj našoj susjednoj državi žive? Mislimo na naše bližnje koji su u potrebi, i molimo se za njih.

Jer s nama je Gospodin koji nas ljubi, naš Bog koji nas nikada ne ostavlja. To govori Božje ime, koje je on sam objavio svome sluzi Mojsiju na brdu Horebu. Hebrejska riječ „Jahve“ zapravo je neprevediva. Ona doslovno izriče istinu – kako je u našem jeziku prerečeno: „Ja sam koji jesam“, no to nije samo tvrdnja da Bog postoji. Radi se naime o presudnom pitanju koje su si postavljali svi Židovi, u čitavom četiristoljetnom vremenu ropstva: Je li Bog s nama ili nije, je li nas napustio ili će nam se smilovati? Na to pitanje Bog odgovara: Ja jesam s vama, kao onaj koji je Bog, a to znači spasitelj! To ime „Jahve“ znači obećanje da ih on nikada neće ostaviti, da će ih izbaviti iz ropstva. To se i dogodilo, tumači i sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Premda su Židovi bili u neznanju i mrmljali, kroz pustinju u koju su došli nakon izbavljenja iz ropstva pratio ih je Krist koji je bio njihova stijena iz koje su pili i tažili žeđ. Stoga ih Apostol poziva, ali i sve nas kršćane, da pazimo ako stojimo, da ne padnemo. Jer čovjek se često voli pouzdavati sam u sebe, a treba znati da ovisi o Bogu koji je Spasitelj i koji čovjeka ne napušta, te je zato svaki čovjek pozvan na vjernost Bogu i kad je lako i kad je teško, odnosno kad stoji čvrsto, to nije od njega samoga već od stijene koja ga utemeljuje, a to je Krist.

Slično nam svima danas progovara i Krist u Evanđelju: Smokvu, koja nije godinama rađala, gospodar vinograda želi posjeći. No, upravitelj vinograda ga moli: Ostavi je još ovu godinu, da vidimo, možda ipak rodi... To je Krist koji Ocu vapije za svakoga od nas. On nam uvijek daje novu šansu, novu priliku jer vjeruje da možemo izići iz svojih zala i postati novi ljudi, ljudi dobrote i ljubavi. Ljudi koji misle na druge, koji su solidarini. Ljudi vjerni svojim idealima, spremni za Krista i njegovu ljubav svjedočiti i do prolijevanja vlastite krvi. „Usque ad sanguinis effusionem“. Je li to nama ljudima moguće? Jest, svjedoče nam o tome primjeri, primjeri svetaca, primjeri naših sestara, Drinskih mučenica.

Kako nam se nekad čini sve lako, lagodno i moguće. Ipak, uvjeravaju nas naši primjeri svetaca i mučenika, uvjerava nas sam naš Gospodin Isus, da nema nikakva uspjeha niti postignuća bez prihvaćanja žrtve, bez spremnosti da se čovjek do kraja založi i izloži, da izgori i da svoj život preda, da bi postigao cilj koji je te žrtve vrijedan. Tako postaje i sam život vrijedan, kada se istroši u žrtvi za Boga i bližnje. O tome govori i Bog svojim imenom koje jamči njegovu vjernu ljubav, spasenje, blizinu i okrepu. Najljepše je biti s Gospodinom. To nam govori današnja Riječ Božja, o tome nam svjedoče mučenice s Drine, na to nas poziva Tjedan solidarnosti s BIH.

Bog je Mojsiju rekao: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ Što je to nama danas sveto? Je li nam svet naš život, je li nam svetinja naš bližnji, jesu li nam svetinja Bog i čovjek? Često se govori, da je domovina čovjeku sveta, no pitanje je koliko se ona voli i kako, da li radi nje same i radi dobra njezinih stanovnika ili radi vlastitih probitaka. Znajmo, čovjek kome ništa nije sveto, najopasniji je čovjek. Čujmo danas taj zov Božje Riječi, poslušajmo ga i neka naš odgovor bude pretočen u život, u ustrajnost u dobru, u brigu za bližnje i u ljubav prema Bogu i ljudima. Amen.

 

Twitter