Homilija na Veliki četvrtak, misa posvete ulja (1. travnja 2010.) Ispis E-mail
Četvrtak, 01 Travanj 2010 19:09
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Veliki četvrtak
Misa posvete ulja
1. travnja 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku
Draga braćo svećenici, dragi prijatelji!

Danas je naš dan, dan ustanove našeg poziva. Ustanovio ga je sam Gospodin Isus na Posljednjoj večeri, koje ćemo se sjetiti večeras u našim crkvama slaveći Misu večere Gospodnje svatko sa svojim vjernicima. A na jutarnjoj misi po katedralama diljem katoličkoga svijeta svećenici, predvođeni svojim biskupima, slave Misu posvete ulja, na kojoj ujedno obnavljaju svoja svećenička obećanja.

Sjetimo se i mi, draga braćo svećenici, danas svojega ređenja, svoje mlade mise i obnovimo svoje obećanje koje smo Bogu dali. Ovogodišnje je slavlje Velikog četvrtka obilježeno Svećeničkom godinom, koju je na blagdan Srca Isusova prošle 2009. godine proglasio papa Benedikt XVI., a koja završava na isti blagdan, ove godine. Geslo pod kojim se slavi Svećenička godina je: „Kristova vjernost – svećenikova vjernost“. Kad se pitamo, što to znači „vjernost“, tada na to pitanje, koje se u prvom redu u našim svećeničkim razmišljanjima svodi na to da potražimo odgovor kako bismo trebali mi biti vjerni, svoj odgovor nalazi u Kristovom primjeru. Gospodin u Knjizi Otkrivenja poručuje svojem učeniku, „anđelu u Smirni“ – očito, tada kad je to sv. Ivan evanđelist pisao: biskupu sv. Polikarpu – da ostane vjeran sve do smrti i primit će vijenac života: „Esto fidelis usque ad mortem et tibi dabo coronam meam“ (Otk 2,10). Krist je upravo tako bio vjeran svojem poslanju koje je primio od Oca – „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6). Najljepše je kad muž može ženi reći na samrti da joj je bio vjeran, ili žena to isto svome mužu. A mi svećenici? Ako budemo mogli reći svome Gospodinu Isusu na kraju životnog puta: da se nismo odrekli svojega poslanja, da ga u zgodno i nezgodno vrijeme nismo napustili, da se nismo odrekli naviještati Evanđelje, da smo ustrajali sve do kraja u njegovoj ljubavi.

Pitanje vjernosti je prvenstveno pitanje identiteta. Sama latinska riječ „identitas“ dolazi od riječi „idem“, koja znači „isti“. Ostati isti, ne mijenjati se – to znači ustrajati u vjernosti samome sebi, imati vlastiti identitet. Danas na žalost, mogli bismo s pjesnikom reći, „samo mijena stalna jeste“. Sve se mijenja, sve poriče, zadana riječ se lako gazi, preko obećanja se prelazi kao niti da nisu bila dana, čovjek se mijenja kao kameleon. Netko će reći: pa to je normalno, čovjek nije apsolutno nego relativno biće, stoga se i ne može držati ustrajno svojih zadanih obećanja, „kao pijan plota“. Takozvana fleksibilnost je zapravo često pokriće za nevjeru. Zanimljivo je da se grijeh preljuba u našem jeziku naziva i riječju „nevjera“. Doista, vjernost i vjera idu zajedno, ali i odricanje od vjere i pogaženo obećanje, također. Pitamo se, kako da čovjek ostane vjeran zadanim riječima, kako da ostane vjeran svojoj riječi, kako da se u današnjem vremenu tolikih brzih promjena on ponaša neprilagođen, kao da ga se ništa ne tiču promjene kojima sam svakodnevno nazoči? Jedno su promjene, i jedno je prilagoditi se u svojem životu nečemu izvanjskome, a drugo je nevjernost i nevjera: iznevjeriti se, pogaziti svoj izbor – zapravo znači pogaziti samoga sebe, pretvoriti se u „trsku koju vjetar ljulja“ (Lk 7,24) – kako je Gospodin rekao za ljude koji se poput beskičmenjaka okreću sad lijevo, sad desno, sad amo, sad tamo – ovisi što im u određenom trenutku više koristi, za razliku od neslomljivog Ivana Krstitelja.

Doista, samo je Bog apsolutan, a mi ljudi, i to svi ljudi, samo smo relativna i promjenjiva bića. Pa ipak, i mi ljudi pozvani smo i dapače osposobljeni, ako prihvatimo božansku milost, da živimo na božanski način. Mnogi kažu: danas čovjek ima više mogućnosti, treba mu dopustiti pravo izbora. Istina je, puno je toga doista današnjem čovjeku moguće, ali sve ne izgrađuje – kaže sv. Pavao, a mi bismo mogli to prereći: nije sve dopušteno. Danas se proizvode automobili koji mogu voziti 250 km/sat, ali nije dopušteno voziti tako brzo! Mogući su zahvati u genetičku strukturu čovjeka, ali to nije dopušteno. Jednom riječju: moralno djelovanje poznaje granice. Te granice nisu ograničavajuće za čovjekovu slobodu, nego za čovjekovo nemoralno djelovanje! One su pomoć da se čovjek ne dovede u opasnost da riskira svoju sreću, svoj mir, svoj životni poziv. Koliko je samo nesretnika koji bi kada bi mogli vratili unatrag svoj život jer su svjesni da su pogriješili i to tako da je njihov život krenuo posve krivim putem i zastao na stranputici.

Vjernost međutim podrazumijeva i prihvaćanje žrtve. Žrtva je to spojena u prvom redu s vlastitim radom na samome sebi, s askezom. Ta autodisciplina je nužna da bi čovjek postao čovjek. Već je glasoviti grčki kipar Fibija to doživio, kažu, kad je čuo da mu kamen koji je klesao prigovara: „Zašto me udaraš, Fibija?“ A on je odgovorio: „Ako te ne bih udarao, ostat ćeš obična gromada kamena, a ako te budem klesao, postat ćeš predivan kip!“ Nadalje, što je također velika žrtva, vjernost znači i prihvaćanje nerazumijevanja, i čestih čestih osuda, pa i odbacivanja ljudi. I to ne samo onih koji su nam neprijatelji, nego i onih koji su nam bliski, dapače prijatelji. Svojim izostankom potpore uništene su mnoge duše, spriječeni su mnogi dobri plodovi! Već je i ovako teško plivati protiv struje, a onda i kad nas naši bližnji ismijavaju, zar nije tad najlakše okrenuti se i vratiti? Međutim, „tko ustraje do kraja, taj će se spasiti!“(Mk 13,13), rekao je Gospodin. On nije gledao na nerazumijevanje ljudi, nije se obazirao na podsmjehivanja. Sigurno, Krist Gospodin bio je željan prijateljstva i razumijevanja. Bilo mu je teško kada ga učenici nisu razumjeli. U Getsemaniju je prekorio Šimuna Petra: „Nisi mogao ni jednu uru probdjeti?“ (Mk 14,37) Pa ipak nije odustao od svoga nauma zbog izostanka njihove potpore. Kad ga nisu razumjeli mnogi koji su ga slijedili – bio je to tzv. Kafarnaumski otpad te je otišlo mnogo njegovih učenika koji su ga prije slijedili (Iv 6,66) – on tada nije popustio i da bi zadržao dvanaestoricu modificirao svoje učenje o Euharistiji. Ne! Naprotiv, postavio je veoma hrabro pitanje i dvanaestorici: „Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6,67). Petar apostol prostodušno i iz dna duše odgovorio mu je: „Gospodine, a kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68). Drugim riječima, htio mu je reći: Mi Tebi vjerujemo, premda Te ne razumijemo. Želimo ostati s Tobom.

I mi odgovorimo danas tako Gospodinu. Ostanimo s njim. Budimo mu zahvalni za dar zvanja u svećeništvo. Nije nam često lako, ali imamo utjehu – to je prvenstveno sam Krist, nazočan u Euharistiji, koji nas nikada ne ostavlja, a tu su i naši vjernici koji nas podupiru, koji svojim povjerenjem ohrabruju naše korake te nam daju osjetiti da nije uzaludna naša žrtva i naše zvanje.

„Esto fidelis usque ad mortem!“ Ostati vjeran do smrti, vjeran kao što je Krist bio vjeran – naša je zadaća i naše poslanje. Pokazati da je moguće i ono što se čini nemoguće, moguće je upravo i jedino snagom Duha Božjega, što pokazuje samo jedno: da je Bog na djelu. Njegovu prisutnost pronositi, Njega koji je Ljubav propovijedati, Njega koji jedini ima riječi života vječnoga slijediti naša je najveća radost „koju nam nitko oduzeti neće“! (Iv 16,22)

Mi smo svjesni da je velika naša odgovornost, ali i da smo samo „glinene posude“, krhki ljudi koji trebaju pomoć odozgor da bi ustrajali u svojem idealu, u vjernosti svojem zvanju, u vjernosti služenju ljudima, u pokazivanju Božje a ne naše vlastite moći i snage.

Molimo ponizno Gospodina, koji je na današnji dan na Posljednjoj večeri svima nama darovao Sebe u Euharistiji, koji je ostao s nama i poslije svoje muke i uskrsnuća prisutan u Kruhu i Vinu, u svetoj Večeri, da mi – koji smo njegovim darom – službenici oltara i djelitelji Euharistije, budemo vjerni. Molimo ga da nam oprosti naše slabosti, da nas ojača svojom jakošću. Mi sami iznemažemo, on neka nam pomogne. Jer ne vršimo svoju nego njegovu volju, ne izvršavamo vlastito nego njegovo djelo u ovome svijetu. Neka nas zagovara sv. Ivan Marija Vianey, župnik arški i zaštitnik svećenika, osobito primjer revna ispovjednika i molitelja. On je u maloj župi, gdje je već gotovo vjera bila ugašena u dušama ljudi, probudio novi polet i novi žar. Svojim je predanim svjedočenjem i zauzimanjem za svoje župljane toliko promijenio Ars da i danas, 150 godina nakon njegove smrti, svijetli njegov lik i svima je nama poziv da ga nasljedujemo. Neka nas također zagovara i bl. Alojzije Stepinac, naš hrvatski blaženik i mučenik koji i nakon 50 godina nije ništa manje aktualan negoli kada se je blaženo preselio s ovoga svijeta u vječnost. U godini njegova jubileja svi su svećenici Hrvatske pozvani na hodočašće u Zagreb, 15. travnja da bismo oko njegova groba molili za milost vjernosti i ustrajnosti u našem zvanju. Njegov hrabri lik zadivljuje, njegov nas primjer jača i pokazuje nam put poput kompasa – kao što je za njega rekao Sluga Božji papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici, njegov nam zagovor kod Boga pomaže da budemo dostojni nositelji kršćanskog imena i svećeničkog zvanja. Utječemo se također i sv. Kvirinu, zaštitniku naše Sisačke biskupije: neka moli za nas on, sveti pastir i hrabri svjedok vjere i mučenik za Krista.

Sveta Bogorodice Djevice Marijo, majko svećenika, moli za nas. Amen.

 

Twitter