Homilija na Misi večere Gospodnje (1. travnja 2010.) Ispis E-mail
Četvrtak, 01 Travanj 2010 19:17
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Veliki četvrtak
Misa večeri Gospodnje
1. travnja 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Draga braćo i sestre,

Danas je poseban dan, dan ustanove Ljubavi. To zvuči malo neobično, ali je istinito. Zašto? Zato što bismo rekli da je Ljubav oduvijek, što je na neki način i točno, ali Ljubav Božja koja se objavila u Isusu Kristu doista se pokazala u svoj punini upravo na dan koji danas slavimo, upravo u otajstvu koje večeras obilježujemo. To je ustanova Euharistije, koja je stvarno trajna prisutnost Boga-Ljubavi među nama ljudima. Kako se to zbilo? Čuli smo, današnja nam liturgija bogato govori o tome.

„Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu mi smo spašeni i oslobođeni.“ Riječi su to sv. Pavla iz Poslanice Galaćanima. Riječi su to također i ulazne pjesme današnje Mise Večere Gospodnje.

Te je riječi izabrao naš blaženik bl. Alojzije Stepinac kao mladomisnik za svoje svećeničko geslo. U novom Dudinom prijevodu taj tekst glasi: „A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu.“ (Gal 6,14). Križ Kristov naša je najveća hvala – recimo to starom hrvatskom riječju: „dika“ – i naš ponos!

Kako je to duboko iskusio i naš Blaženik. A tek Krist Gospodin! On je na današnji dan započeo svoje trpljenje, svoje predanje u muku i smrt.

Kao što je u Starom zavjetu – kako nam je navješteno u Knjizi Izlaska - krv janjeta kao znak na dovratnicima i nadvratniku kuće označavala spašene te im anđeo zatornik nije naudio u noći Pashe odnosno prijelaza iz ropstva u slobodu – tako da su mogli izići iz Egipta, dok su Egipćani bili pomoreni, još daleko više krv Kristova znak je naše spašenosti, našeg konačnog otkupljenja. Stoga je presv. Euharistija – u kojoj, kako smo čuli u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima Krist nam se darovao u znakovima Kruha i Vina. Blagovati tu spasonosnu hranu i piće znači sjediniti se sa samim raspetim i uskrsnulim Kristom koji je ostao s nama, da bi nas oslobodio iz najgorega ropstva, od grijeha i vječne smrti.

Zanimljivo je kako sv. Ivan apostol u Četvrtom evanđelju ne opisuje direktno obred ustanove Euharistije, kao što smo čuli da je Pavao zapisao, a o čemu izvješćuju i ostali evenđelisti Matej, Marko i Luka. Ivan apostol donosi kao najvažniju i najznakovitiju Kristovu gestu na Oproštajnoj večeri – kako Gospodin pere noge učenicima. To je tako važno i veliko da je zapravo u toj gesti doista sadržan sav smisao Euharistije. Euharistija naime označuje, rekao bih troje: 1. Prisutnost; 2. Gozbu; 3. Žrtvu i 4. Ljubav.

Prisutnost je Kristova u tome što je on ostao sa svojim učenicima i nakon što je umro i uskrsnuo, nakon što je otišao da sjedne „sdesna Ocu“, među nama upravo u Euharistiji. Može li značiti išta više onima koji se vole baš trajna međusobna prisutnost: „vere, realiter et substantialiter– istinito, stvarno i bitno“ Krist je ostao prisutan među nama. Kako je to utješno i veliko! „Na Isusov se spomen sam, u duši budi dragi plam. A vrh milinama je svim u milom društvu kad si s njim.“ Biti s njim, biti zajedno, uživati njegovu blizinu – to je čežnja svih koji jedni drugima nešto znače. „Jedno je samo potrebno: blizina Boga u ljudima.“ – napisao je pjesnik i teolog Ivan Golub. Blizina. Prisutnost. Prijateljstvo. Sve je to sadržano i označeno i u gesti pranja nogu. Kad se Isus sagiba da Petru i apostolima opere noge, on im želi reći samo jedno: Nebojte se, ja sam s vama kao onaj koji vam pomažem, koji vam služim, koji vas volim.

Gozba je sjesti s Kristom za isti stol. Zajedno ne sjedaju oni koji nisu bliski, koji se ne vole, koji nisu obitelj ili prijatelji. Stoga je Isusovo zajedničko blagovanje s učenicima izraz i znak najvećeg prijateljstva. Na ovoj se gozbi međutim ne blaguju samo hrana i ne pije samo piće što održava zemaljski život, na Kristovoj se gozbi zapravo prijatelji hrane jedni drugima. Nije nevažno što je i riječ „prijatelj“ od istog korijena kao i riječ „prijati“. Prijatelji nam prijaju, oni nas duhovno hrane, na symposionu - gozbi prijateljstva ostvaruje se admirabile commercium – čudesna razmjena: Bog nama daje sama sebe i zauzvrat traži naše uzdarje, naše darivanje njemu i jednih drugima. Gesta pranja nogu i to simbolizira: Krist nije samo uzeo kruh, i nije samo uzeo vino i dao učenicima kao znak svoje prisutnosti, nego je i gestom pranja nogu rekao što to znači zajedno blagovati Kruh i Vino kao znakove njegove prisutnosti: to znači naučiti se ljubiti, to znači naučiti služiti. To je najizvrsnija gozba života koja ne hrani samo tijelo nego i dušu i osposobljava ju da se daje poput kruha potrošiti, razdati, žrtvovati za druge.

Euharistija je i Žrtva. „Nema veće ljubavi nego da tko život svoj dade za svoje prijatelje.“ Euharistija znači Krsitovu i našu Prisutnost koja se daje, koju se blaguje i koja nas međusobno dariva. Drugo ime za žrtvu je Dar. Bez darivanja i to dragovoljnog nema istinske žrtve. Žrtva je autentična samo ako označuje dar za druge. Krist je sav – kako bi rekao Bonhoefer – „čovjek za druge“! Ta proegzistentna usmjerenost Kristova znači da je on živio i živi sav „za nas“: „propter nos homines et nostram salutem – radi nas ljudi i radi našega spasenja“ (Credo). Sve je učinio radi nas, sav se posvetio nama, sve je žrtvovao da bi nas spasio, sve je razdao da bismo mi bili sretni. Sam je sebe „oplijenio“, kako piše sv. Pavao (Fil 2,6). To znači da se odrekao sama sebe, da se lišio svoje božanske slave i sjaja. Nije mogao ne biti Bog, ali je sakrio svoje božanstvo da bi nama postao jednak, da bi nas prigrlio i spasio. Teolog i velik današnji učitelj duhovnosti Jean Vanier kaže kako je Krist uvijek gledao prema gore svoje učenike, a samo jednom odozgor – kad je bio na križu! Gledati ljude ne s visoka, već iz stava djeteta, iz stava sluge i poslužitelja, želeći biti „svima sve“, smatrajući druge većima od sebe – to je Kristov stav, to je i stav njegovih učenika. Taj se pak stav uči i pronalazi upravo u Euharistiji.

Euharistija je zapravo Ljubav. S pravom su je prvi kršćani nazivali Agape' – odnosno Ljubav. Jer jedino je u Kristu koji je ostao prisutan na gozbi i u žrtvi Euharistije zasjala svijetu Ljubav. Sve je drugo hladnoća i tama, sve su drugo samo blijedi pokušaji i izrazi Ljubavi. Često su i njezina protivnost, bez obzira što se nazivaju njezinim imenom. Samo je u Kristu i samo u Euharistiji ljubav potpuna i najveća. „Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog.“- pjeva stara crkvena pjesma: „Ubi caritas“. Gdje je ljubav? Je li ljubav posvuda ili nigdje, je li ju moguće sresti u prirodi, u životinjama i pticama, u vodi i cvijeću, u ljudima? Ili su to sve samo znakovi Božje ljubavi? Krist je dao sama sebe u smrt za nas, „toliko nas je ljubio“. Stoga je Euharistija mjesto gdje, budući da se tu susrećemo s Njime, učimo i mi kako ljubiti, kako biti ljubav, ona jedina, prava, „koja nikad ne prestaje“.

Učini nas, Gospodine, euharistijskim ljudima, da u nama Tvoja prisutnost bude vidljiva po blizini i zajedništvu, po našem međusobnom pomaganju, po ljubavi koja se je kadra poput Tebe žrtvovati za druge, za našu braću i sestre, za naše najbliže.

Hvala Ti za današnji dan, za velik dar Euharistije, za dar Tvoje ljubavi. Neka nas gesta Tvog pranja nogu učenicima nadahnjuje u svim našim pothvatima, u svim našim razmišljanjima i djelovanju za dobro naših najbližih. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter