Homilija na Misi vazmenog bdijenja (3. travnja 2010.) Ispis E-mail
Subota, 03 Travanj 2010 20:16
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Vazmeno bdijenje
3. travnja 2010.
Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima.“ (Vazmeni hvalospjev) Tako pjeva današnja liturgija, koja je – možemo reći – vrhunac kršćanske liturgije. U njoj je naime sve sjedinjeno: i naše krštenje, i smrt i uskrsnuće!

Čuli smo čitanja koja se noćas čitaju:

U prvom čitanju iz Knjige postanka Gospodin nam doziva u pamet da smo, zajedno sa svim ljudima, stvoreni na njegovu sliku, na sliku Božju, da budemo Bogu slični. Ako smo dakle mi slika Božja, a za Boga sv. Ivan u svojoj poslanici kaže da je Bog ljubav (1 Iv 4,8), tada smo i mi pozvani biti ljubav, i tako bogoliko živjeti. Sve što je stvorio „Bog vidje da je dobro“, a nakon stvaranja čovjeka se kaže: „bijaše veoma dobro“ (Post 1,31). Jer Božja je bit dobro, tako da i čovjek treba biti – jer je slika Božja – dobar, nositelj dobrote u svojem životu. Možemo k tome reći kako se od starine, kod svetih otaca, Uskrsnuće Kristovo shvaćalo kao novo stvaranje. Ako je „u početku“ (Post 1,1) Bog sve stvorio za ovaj svijet i život na zemlji, tada je po Uskrsnuću svoga Sina prvenstveno čovjek, ali i ukupni svijet, ponovno stvoren – za život nebeski, svet, božanski.

Knjiga Izlaska, čuli smo, podsjetila nas je na prijelaz Židova preko Crvenoga mora. Taj je prijelaz za njih značio život, budući da su s jedne strane mora ostavili ropstvo u Egiptu, a na drugoj ih je obali čekala sloboda i novi život koji se nakon prijelaza pustinje nastavio u obećanoj zemlji. Slika je to i našega obraćenja i krštenja: povjerovati Kristu znači također ostvariti taj „prijelaz“ – iz smrti u život, iz grijeha u svetost, iz zemaljskog u nebeski život. Stari židovski naziv „Pasha“ znači upravo to: prijelaz. Zato s pravom sv. Pavao kaže: Krist je Pasha naša – jer je on za nas ostvario jedinstveni prijelaz, tako da se ne bojimo više ni smrti ni njezine moći, jer je po Njemu za sve nas otvoren novi život bez kraja i granica. Život je to uskrsnuća.

I prorok Ezekijel nas podsjeća da je novi život – koji je u punini donio Krist – u Božjem darivanju „novog srca i novog duha“ (Ez 36,26). Taj dakle novi život u konačnici nije naša zasluga niti samo naš izbor, već prvenstveno Božji dar. On se brine za nas i želi nas obnoviti u svojem Duhu, darivajući nam novo srce, srce sposobno da sluša Boga i da ne bude tvrdo kao kamen, nego toplo ljudsko srce, srce koje voli i Boga i ljude. To je djelo Duha Svetoga koji se po krštenju nastanjuje u nama ljudima, tako da nas on vodi – i to putem Božjim.

U poslanici Rimljanima sv. Pavao sažima čitavo krsno otajstvo: krštenje je slika i smrti i uskrsa. Posebno kad se u starini krštenje podjeljivalo u rijeci, ta je simbolika bila još vidljivija nego danas kad se krštenje podjeljuje polijevanjem. Uronjenost u vodu označava umiranje, potapanje zla i grijeha, staroga života u smrti, a izranjanje iz vode označava novi život, život bez prljavštine grijeha. I kad se polijeva čelo krštenika – kao što ćemo to mi sada učiniti našim katekumenima – želi se označiti da su njihove glave oprane od nečistoće ovoga svijeta, ali ne samo glave nego i čitavo njihovo biće, a trostrukost polijevanja, uz izgovaranje božanskih osoba Oca i Sina i Duha Svetoga, želi reći da odsada oni započinju novi život uronjen u Boga, odnosno u prisutnosti Presv. Trojstva. „Hoditi u novosti života“ (Rim 6,4) zapravo je program svakog kršćanina. I vi, dragi novokrštenici, koji ćete uskoro primiti sveto krštenje, znajte da od danas postadoste novi ljudi, i da je i vama upućena ova riječ sv. Pavla: „hodimo u novosti života!“

U čemu je ta novost svjedoči nam Evanđelje. Sv. Luka izvješćuje kako su žene u osvit prvog dana nakon subote, dakle, nakon ove noći u kojoj i mi slavimo Kristovo uskrsnuće, našle prazan grob. Grobni je kamen bio maknut. Ispražnjeno je mjesto smrti. Anđeli kažu ženama: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk 24,5) Koliko puta i mi mislimo da je sve propalo, da više nije moguće ništa novo započeti, da su naše nade potonule. I sam nam se Gospodin čini dalekim, kao da nas je napustio i Bog. Ali ne! On nije među mrtvima. Ta on je živ! „Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24,6) Na žalost i mi nekada tražimo Krista samo među velikanima ovoga svijeta, ali koji su življeli nekoć davno, čiji je program bio zanimljiv i možda nam još i danas govore njihove ideje i privlače nas njihove misli, ali oni sami su davno mrtvi. S Isusom nije tako! On je i danas živ i ne treba ga tražiti među mrtvima: „nije ovdje!“. A gdje je? U grobu sigurno nije! On je živ među svojim učenicima, prisutan u otajstvima Euharistije i svetih sakramenata, u dušama onih koji čine dobro, među onima koji se ljube.

Veliko je sad veselje u dušama našim! Jer slavimo pobjedu našega Gospodina koji i nas uključuje u djelo novog stvaranja, nove nade, „novosti života“!

Stoga je za vas, dragi novokrštenici, ali i za sve nas, koji smo kršteni, ova noć posebno sveta i značajna, posebno velika i draga: ona nam doziva u pamet Kristovo uskrsnuće ali i naše preporođenje, naš novi život koji je započeo s njime, naše uskrsnuće od mrtvim. Jer život koji nije u dobroti i svetosti, koji je lišen ljubavi i prijateljstva, mrtav je život. Iz te smrti može nas podići u život samo onaj koji je i sam Uskrnuo. To je naš Gospodin Isus kojemu se radujemo, čiju pobjedu slavimo, i kojemu zahvaljujemo što se je i nas udostojao pribrojiti svojem slavnom Uskrsnuću, da živimo novim životom, životom koji više ništa neće moći ugroziti, nitko i ništa uništiti, životom koji je jači od smrti i u kojem više ne vlada strah nego caruje radost i mir.

Pristupimo stoga, predragi, sakramentu spasenja i neka nas sve ispuni veselje zbog Uskrsnuća Kristova i zbog njegova dara novog života koji je on darovao nama, svojim učenicima. Amen.

 

Twitter