| Homilija na misi zadušnici za žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza 2010.) |
 |
 |
| Ponedjeljak, 23 Kolovoz 2010 00:00 |
|
Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački Homilija na misi zadušnici za žrtve totalitarnih režima: nacizma, fašizma i komunizma - Europski dan spomena Poštovani i dragi vjernici! Danas ovom svetom misom zadušnicom molimo za sve žrtve totalitarnih režima u 20. stoljeću – to su žrtve nacizma, fašizma i komunizma. Naime, prošle je godine Europski parlament proglasio današnji dan, tj. 23. kolovoza Europskim danom spomena, te pozvao sve narode u Europi da se tog dana sjete svih žrtava koje su prouzročila ta „tri velika zla“ prošlog stoljeća, kako ih je nazvao Sluga Božji papa Ivan Pavao II.. Ipak, posebno je potrebno isticati žrtve komunizma, kao što to traži i Rezolucija Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009., budući da se o njima kod nas gotovo uopće javno ne govori, a čini se da se zato i prešućuje taj poziv Europskog parlamenta. Naime, naša država nije proglasila ovaj dan, koji Europa obilježava, važećim za naše područje, premda je upravo u našoj zemlji puno više žrtava komunizma negoli fašizma ili nacizma. Izgleda da je ipak istina da taj „bauk“ još uvijek vlada mnogim dušama, tako da su jedni zbog sudjelovanja u njemu zainteresirani da njegove zločine prešućuju ili barem umanjuju, odnosno drugi koji nisu poučeni te još uvijek žive u neznanju i slijepi su za istinu koju treba stoga još jače i češće govoriti. Danas nam Riječ Božja progovara baš o temama o kojima nam valja razmišljati povodom obilježavanja Europskog dana spomena već navedenih žrtava. Gospodin Isus u Evanđelju uopće ne govori „diplomatskim“ načinom. On otvoreno, „bez rukavica“ naziva pismoznance i farizeje – „licemjerima“, „slijepim vođama“, „budalama i slijepcima“! Tvrd govor, zar ne? Očito, Isus nije mogao podnositi laži, dvoličnosti i prijetvornosti. Borio se odlučno protiv toga u ljudskim dušama. A mi? Kako to da mi danas podnosimo tolike laži, tolike dvoličnosti i farizejštine u našem, slobodnom hrvatskom društvu? Nisu li i naši narodni predstavnici „slijepi vođe“, nisu li i naša pravosudna tijela selektivno usmjerena na progon samo zločina fašizma i nacizma, dok zločini komunizma ostaju nedodirnuti? Kako je moguće da se i navodni zločini u pravednom obrambenom Domovinskom ratu progone i unaprijed osuđuju za njih optuženi, a da se počinitelje zločina komunizma niti ne spominje, a kamoli progoni i kazneno procesuira? Nije li u tome više negoli očita namjera da se ti zločini prikriju i počinitelji aboliraju svake odgovornosti? No, tko zločin skriva i sam u njemu sudjeluje, zar ne? Zato mi u Crkvi dižemo glas i nećemo se umoriti u prozivanju tih do neba vapijućih nepravdi i ponovnih zločina koji se vrše nad žrtvama budući da se njima ne daje nikakva satisfakcija, kao ni njihovoj rodbini koja čeka barem neku pravdu ili bar mogućnost da saznaju gdje su grobovi njihovih najmilijih. Isusova riječ farizejima da oni Kraljevstvo nebesko zaključavaju pred ljudima, pa niti sami u nj ulaze, niti daju ući onima koji bi htjeli, odnosi se svakako najprije na zapreke koje su u vjerskom smislu postavaljali „starješine narodne, pismoznanci i farizeji“ onima koji su željeli poći za Isusom, koga oni sami nisu prihvaćali niti slijedili, a branili su i onima koji su to htjeli. No, ta se riječ smije primijeniti i na sve one koji niječu ili prešućuju istinu – jer Gospodin Isus sam je sebe nazvao „Istinom, putom i životom“ (Iv 14,6) – koji su dakle time protiv Isusa koji je Istina. U današnjem odlomku Evanđelja po Mateju Isus triput ponavlja riječi: „Jao vama!“ Odnosi li se to i na nas danas, braćo i sestre, jesmo li i mi sukrivci ako prihvaćamo laži i ne borimo se za istinu? Sv. Pavao u odlomku iz Prve poslanice Solunjanima, čuli smo, zahvaljuje Bogu za svoje drage Solunjane kojima priznaje da – kako kaže - „izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima, tako da se mi sami po crkvama Božjim vama ponosimo“. Pavao navodi razlog svoga ponosa kada kaže: „zbog vaše postojanosti i vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite.“ Progoni i nevolje traže jake ljude, ljude hrabre i postojane u vjeri. Jesmo li i mi takvi ili se bojimo nešto podnijeti za Gospodina, za Istinu i pravdu? Apostol kaže da su ta progonstva i te nevolje „najava pravednog Suda Božjega da ćete se naći dostojni kraljevstva Božjega“. Hoće li taj pravedni Božji sud odrediti dostojnost ući u Božje kraljevstvo i nama? Hoće, ako ne posustanemo braniti istinu, ako se ne damo zastrašiti, ako ustrajemo u obrani dostojanstva onih kojima je to dostojanstvo pogaženo. A dobro je da nije zadnja instanca nikoji ljudski sud, pa bio on i ustavni i vrhovni, nego Božji, jer znamo da ljudski sudovi često griješe. Međutim, taj Božji sud mogao bi biti veoma strog za one koji Istinu ne žele čuti te zatiskuju uši srca i duše da se ne bi morali i ponašati u skladu s Istinom koja zahtijeva pravedni odnos prema svima, osobito prema žrtvama koje su stradale na svim stranama, a osobito u našem narodu od strane komunističkih vlastodržaca i njihovih slugu, što je zavilo u crno nebrojene obitelji te nanijelo ogromne patnje i duhovne rane koje još nisu zacijelile, niti mogu zacijeliti dok god se Istina neće moći posvuda jasno i otovreno reći i s njom u skladu djelovati. Sv. Pavao želi svojim Solunjanima da Bog dovede do punine „svako /njihovo/ nastojanje oko dobra“, te da se „proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu“ (1 Sol 1,11-12). To je i naša želja u odnosu prema svima koji traže Istinu, jer to je „nastojanje oko dobra“. Molimo danas, braćo i sestre, za sve žrtve koje su stradale u prošlom 20. stoljeću od raznih totalitarnih režima kojima nije bilo stalo do dobra čovjeka već samo do njihove ideologije. Kršćanstvo naprotiv nije ideologija, kršćanstvo je osobni odnos prema Isusu Kristu i zato smo dužni i odgovorni boriti se za Istinu i zagovarati pravo svakoga čovjeka, osobito žrtve da ne bude ni jedna prešućena i svima da Bog udijeli svoj mir. Molimo također za sve žrtve u svim ratovima i kao posljedice svih zločina, ali molimo i da naša zemlja konačno prizna i sankcionira na jednak način i zločine komunizma, kao što je osudila zločine nacizma i fašizma. Neka svi stradali počivaju u miru Božjem, a mi koji ih se sjećamo porasli u svijesti nedopustivosti i neponovljivosti bilo kojega zločina. Amen. |
Aktualnosti
-
Promatrajući što nam svijet nudi kao odgovor na pitanje: što je Božić, vidimo da su to urešene ulice, okićeni borovi po trgovima, rasvijetljeni izlozi u trgovinama, da su to reklame na televiziji i privid bajkovitog ozračja koje dočaravaju snijeg, djed mraz, darovi i puna obećanja uspjeha i sreće.
Međutim, ništa od toga nije se dogodilo one stvarne, povijesne božićne noći u Betlehemu kada se rodio Isus.
Najprije valja reći kako je Isusovo rođenje povijesni događaj, smještan u konkretno vrijeme i sasvim konkretan prostor. Isus se rodio u Betlehemu, u Palestini, provinciji Rimskog carstva za vrijeme vladanja cara Augusta. Taj je car, kao vojskovođa Oktavijan, živio u našoj Sisciji, budući da je 35. godine prije Kristova rođenja sa svojom vojskom razorio keltski grad Segesticu i upravo on izgradio je ovdje rimski grad – Sisciju. Kako veli evanđelist Luka:“U one dane iziđe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta... Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.“ (Lk 2,1-5) I tu se dogodilo Isusovo rođenje.
-
Priručnik za animatore mladih „U svjetlosti hodimo“ koji sadrži 25 kateheza za animiranje pripremnih župnih okupljanja mladih, koji će sudjelovati na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Sisku 5.i 6. svibnja 2012.godine predstavio je na Svećeničkom danu Sisačke biskupije, u četvrtak 6. listopada, vlč. Branko Koretić, povjerenik za pastoral mladih. Naslov priručnika "U svjetlosti hodimo" (1 Iv 1,7) istovremeno je i geslo pod kojim će Susret biti održan. Mlade iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, te svih krajeva gdje djeluju Hrvatske katoličke misije, na susret je pozvao mons. Vlado Košić, sisački biskup, poručujući im: "Mladi, vi to znate, to je vama vlastito: otvorena srca susretati druge, graditi zajedništvo i pokazati u molitvi i druženju što je to Crkva. Neka nas Susret hrvatske katoličke mladeži sve osposobi da još više svjedočimo u svojem životu kako je lijepo biti Kristov prijatelj!"
-
Dragi vjernici, poštovani prijatelji!Uskrs je najveći kršćanski blagdan jer je Kristova pobjeda koju je On izvojevao nad zlom, grijehom i smrću važna za sve nas ljude. „Svojom smrću on je smrt usmrtio da bi nama smrtnicima darovao besmrtnost“ –kaže jedna stara otačka formula. „Radi nas ljudi i radi našega spasenja“ (Credo) Sin Božji je došao među nas ljude i radi nas on je podnio smrt na križu i radi nas je uskrsnuo. Tako je naš ljudski život dobio novi smisao, te je čovjek postao dionik uskrsnuća, dionik Kristove pobjede nad zlom, grijehom i smrću. Stoga svima koji u Krista vjeruju i koji u svojem životu slijede njegov nauk vršeći djela ljubavi prema Bogu i prema svakom čovjeku kao prema svome bližnjemu, Bog daje svoj božanski život, život koji je jači od smrti. Mi smo pozvani da svojim životom i svojim postupcima svjedočimo da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje, da je život jači od smrti, te tako, kao Kristovi učenici imamo s njime udjela u uskrsnuću.
Vilim Cecelja - hrvatska Caritas
Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup na Cvjetnicu 17. travnja predvodio je misno slavlje u crkvi Svetog Bartola u Hrastovici. Prije misnog slavlja blagoslovio je spomenik Vilimu Cecelji, negdašnjem hrastovićkom župniku.U propovijedi je kazao kako biskupi inače trebaju biti na Cvjetnicu u svojim katedralama, a ja sam ipak želio danas, ove Cvjetnice biti ovdje, s vama, u crkvi Svetog Bartola u Hrastovici. Povod je postavljanje spomenika vlč. Vilimu Cecelji, koga je izradio naš umjetnik gosp. Tomislav Kršnjavi. Vilim Cecelja je bio župnik Hrastovice od 1935.-1939., prije II. svjetskog rata, a onda je odavde otišao u Zagreb i na Kustošiji postao župnik i graditelj crkve Svetog Nikole Tavelića. Nakon toga je od kardinala Stepinca imenovan vojnim kapelanom tako da se brinuo za hrvatsku vojsku. Godinu dana prije završetka rata otputovao je u Beč gdje je dočekao završetak rata Bio je zatvoren neko vrijeme u jednom logoru kod Salzburga. Nakon puštanja, pomagao je svima onima koji su preživjeli Bleiburg, tu najveću tragediju našega naroda, te posto simbol štovanja Bleiburga. Dolično je da svom župniku Hrastovčani podignu spomenik i gaje pri tom spomeniku uspomenu na njegovu veličinu istaknu je biskup Vlado, te pojasnio. Jedan od razloga je i taj što je Vilim Cecelja 1942. godine, spasio selo Taborište, čije stanovnike su već htjeli Kozaci, kao sastavna komponenta njemačke vojske, pobiti. Nakon što su već počeli paliti kuće, postrojili su sve civile mještane po cesti i namjeravali ih kao osvetu pobiti, jer je prije toga stradalo nešto njihovih pripadnika. Mislili su da su to neki partizani. Tada je Vilim dojurio na motoru iz Zagreba i rekao: „To su moji katolici, to je moj hrvatski narod“, i spasio ih od sigurne smrti. Upravo je i to dobar razlog da se u ovoj župi podigne njemu spomenik, pojasnio je biskup Vlado.
Od Ivanića do Siska s križem na ramenima
