Govor na predstavljanje knjige Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački antifašizam protiv hrvatskog pučanstva“ Ispis E-mail
Četvrtak, 21 Studeni 2013 08:51
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige "Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački antifašizam protiv hrvatskog pučanstva“

Sisak, 8. studenog 2013.; Osijek, 19. studenog 2013.; Drenje, 20. studenog 2013.i Zagreb, 26. studenog 2013.

Najprije bih izrekao riječ hvale: gosp. Damiru Borovčaku, autoru ove knjige koji ima povijesni i nacionalni osjećaj te se kao vjernik zalaže za istinu i već je napisao nekoliko veoma zanimljivih i korisnih knjiga kojima otkriva zaboravljene istine o hrvatskom stradanju; zatim bih zahvalio mons. Marku Cvitkušiću, ravnatelju Zaklade za gradnju crkve Našašća sv. Križa u Zrinu koji je napisao Predgovor ovoj knjizi; zahvaljujem i nakladniku Ekološkom glasniku iz D. Lomnice na uređenju i tisku, te na osobit način hvala svim Zrinjanima i potomcima Zrinjana koji su preživjeli tu tragediju, a koja je pogodila ovo naše mjesto prije 70 godina i koji su sačuvali uspomenu na svoj slavni grad Zrin.

Zrin je za mene mjesto posebnog pijeteta: što je prije 22 godine za svakoga Hrvata postao Vukovar, to je prije 70 godina postao Zrin. I u jednom i u drugom mjestu Hrvati su doživjeli srpsku agresiju i genocid, velika stradanja, masovna ubojstva, mučenja, zarobljavanja, progon, razaranja i crkvi i škola i hrvatskih domova. No, razlika je u tome što se Vukovar - koji je simbol hrvatskog stradanja u Domovinskom ratu koje je zadesilo i mnogo drugih gradova, kao što je moja Petrinja, gdje sam ja bio župnik u Domovinskom ratu, ali i Dubrovnik, Zadar, Škabrnja, Gospić, Slunj, Karlovac, Glina, Kostajnica, Pakrac, Ilok, Osijek, ali i moj Sisak - premda još uvijek uz strašne opstrukcije i teškoće, ali ipak slogom svih Hrvata Vukovar se polako obnavlja i diže iz pepela, što je to ipak živ grad i mjesto obitavanja, dok je Zrin i nakon 70 godina prazan grad, u kojem ne žive više Hrvati, zapravo i s malobrojnim Srbima koji odlaze i sve više ga napuštaju, Zrin je pusto mjesto. No, to ne smije tako ostati jer Zrin, kao i Vukovar, simboli su našeg nacionalnog stradanja i stoga našeg nacionalnog ponosa.

Mi moramo obnoviti Zrin!

To je već shvatio i Martin Katičić (19.08.1937.+12.06.2013.), velik čovjek i hrvatski domoljub, prvi predsjednik Društva prijatelja Zrina, koji je puno učinio da se Zrin ne zaboravi i da se pokrene i obnova grada Zrina i crkve sv. Marije Magdalene. Pokoj mu duši, on je ove godine otišao od nas, a nije doživio potpuno ostvarenje svoje želje. No, to žele i svi Zrinjani, a to želi i sisački biskup i naša cijela Sisačka biskupija. Mi npr. još imamo u Biskupiji neobnovljene crkve koje su srušene u Domovinskom ratu, kao npr. župna crkva sv. Nikole u Hrv. Kostajnici ili župna crkva Ranjenog Isusa u M. Solini. I u Gori još se gradi porušena crkva, a koja je i marijansko biskupijsko svetište, čija izgradnja još nije dovršena. Pa ipak, i ja i moji suradnici želimo da se učini sve da se obnovi i Zrin. To je naime jedina župa u Sisačkoj biskupiji u kojoj ne živi ni jedan katolik. To se, vjerujem može i mora promijeniti, premda ne mislim da će se u nekoliko godina stvarno doseliti velik broj katolika u ovu uništenu i raseljenu župu. No, neke pretpostavke možemo i dužni smo ih učiniti da se onda Zrin razvija kako već bude moguće. To stavljamo u Božje ruke. Zrin je svakako to zaslužio.

Najprije želimo obnoviti župnu crkvu Našašća svetog Križa. Ima već više od pet godina, mislim, što se godišnje mise prigodom obilježavanja tragedije Zrina slave na mjestu gdje je bila, prije 70 godina srušena, župna crkva Našašća sv. Križa. Prije se, i sam sam nekoliko puta vodio ta misna slavlja, narod okupljao i mise se slavile u ili pokraj crkve sv. Marije Magdalene. To je organizirao pok. Martin Katičić koji je i potaknuo obnovu te crkve na groblju. Znam da sam prvi puta vodio misu u samoj toj crkvi, pa potom u šumi pokraj te crkve – barem jednom, a možda i dvaput. Znam da su i drugi biskupi vodili ta slavlja: jednom biskup Josip Mrzljak, a jednom biskup Valentin Pozaić. A onda se to mjesto preselilo na temelje župne crkve, gdje je jednom slavio misu biskup Valentin Pozaić, a potom do sada – svake godine – ja sam predvodio tu misu, mislim jednom prije nego sam došao u Sisak, te četiri puta kao sisački biskup, dakle ukupno pet puta. Razmišljam da i druge biskupe pozovem da predvode ta misna slavlja, da se za Zrin čuje i da se svi biskupi upoznaju s njegovim značenjem. Kao što u Gvozdanskom sad dolaze i drugi biskupi - bio je Mile Bogović, pa Juraj Jezerinac, a sljedeće godine je pozvan Ante Ivas.

Što želimo s obnovom župne crkve Našašća sv. Križa u Zrinu?

Najprije, vratiti sakralni katolički karakter ovoj župi koja trenutno - osim dva križa, jedan na temeljima župne crkve, drugi podignut u samom mjestu ove godine – nema znaka svog katoličkog identiteta. Taj su identitet željeli uništiti ubojice koji su uništili Zrin 9. rujna 1943., međutim taj identitet nisu samo zgrade, crkve, stari grad, škole, kuće, nego taj identitet su – ljudi. Prije svega to su Zrinjani koji su u srcu uvijek nosili i sačuvali svoje uspomene, kako se to lijepo vidi u ovoj knjizi, gdje je autor uspio dobiti ovjerene izjave svjedoka, žrtava pogroma iz 1943. No, Zrin - to smo svim mi, to su svi domoljubni Hrvati kojima je Zrin i povijesna i nacionalna i vjerska svetinja.

Zrin je mjesto stradanja naših ljudi, Hrvata, i to katolika koje je trebalo zatrti. Mogli bismo reći da je Zrin čak paradigma zatora koji se nadvio nad naš narod, a što nam je već desetljećima spremala velikosrpska politika. Tako je Zrin posebno mjesto hrvatskog martirologija. Žrtva koja progovara simbolikom – s jedne strane, nevinosti i želje koja izvire jedino iz samopoštovanja i uvjerenja da je njezino pravo živjeti na svome, da Hrvati imaju pravo na svoju državu i da imaju pravo u njoj živjeti; te s druge strane, sa strane zatornika, ta žrtva je simbol besmislene mržnje i želje da se uništi drugoga jer on smeta da bi se ostvarila ideja etničko čiste države na svim prostorima gdje ima i jedan srpski čovjek i grob, dakle države Velike Srbije.

Zrin je ujedno i povijesna svetinja hrvatskoga naroda. O tome govori činjenica da je Zrin dao ime najzaslužnijoj hrvatskoj velikaškoj obitelji Šubić, te su oni postali Šubić Zrinski, budući da su živjeli u starom gradu, odnosno utvrdi Zrin koju su oni uredili tako da je bila bedem pred nasrtajima Turaka u ono teško vrijeme, naime od 16.-18. Stoljeća, u vrijeme osmanlijske najezde na ove naše krajeve.

Zrin je vjerska svetinja hrvatskog naroda. Činjenica je da je u Zrinu uništen i svaki trag katoličke Crkve koja je okupljala naš hrvatski narod stoljećima. Tako imamo podatak da je 1334. ovdje bila župa Svete Marije - ecclesia beate virginis de Zrin. Doista, osim župne crkve Našašća sv. Križa, u Zrinu je postojala i crkva svete Marije, te kapela na groblju sv. Marije Magdalene, kao i dvorska kapela u Starom gradu. Također nekoliko križeva krajputaša, koji su resili mjesto i svjedočili o vjerskom identitetu Zrina. A mi vjernici znamo, da se Bog ne može uništiti, da se njegova baština ne da zatrti, da je i Sin Božji – koji je bio raspet na Križ, na Križu i pobijedio te treći dan uskrsnuo, što je velika poruka za sve nas, za sva naša stradanja i za Zrin – da ne može i ne smije ostati uništen, da dok ima i jednog Zrinjana koji zna za tu nepravdu, za taj genocid i za to krvoproliće i zator, Crkva će pronositi glas o njegovom uskrsnuću i konačnoj pobjedi. Zanimljivo mi je da je župna crkva, koju se pripremamo ponovno sagraditi, posvećena Našašću svetoga Križa. Naći križ, i to Kristov križ, to nije samo obična povijesna činjenica koja se dogodila svetoj Jeleni, majci cara Konstantina koja je u Jeruzalemu tražila drvo križa na kojem je bio raspet Isus Krist. Naći križ znači naći istinu, znači naći pravednost, znači naći uskrsnuće i pobjedu nad nepravdom. Našašće svetoga Križa u Zrinu treba značiti i pronalaženje načina da se svima obznani ponos hrvatskog katolika koji nije nikoga progonio niti ubijao, a koji je – kao i Krist – doživio sudbinu nepravedne smrti i uništenja, ali samo za neko vrijeme, da bi s Kristom i uskrsnuo i jednom zauvijek svima poručio: mi smo vjerovali, mi smo se nadali, mi nismo zaboravili naše najmilije koji su nevini poginuli od neprijateljske mržnje, mi smo tu da čuvamo spomen na njih, ali i da naučimo kako se samo ljubavlju pobjeđuje mržnja, kako se samo dobrom i zajedništvom pobjeđuje zlo i kako samo vjera u Krista daje čovjeku smisao u patnjama i oslobođenje od zla, da bismo kao ljudi i kao narod ponovno zadobili svoje pravo, svoj mir, svoju sadašnjost i budućnost. Ako nam je i bila uništena prošlost, mi vjerujemo da je to imalo smisla da bi se na nama proslavio Gospodin i da bi se obnovila naša vjera u njegovu konačnu pobjedu, pobjedu dobrote, ljubavi i mira.

Na kraju bih želio reći i ovo: prije dva-tri mjeseca napao me jedan tzv. antifašist iz Siska, što sam u Zrinu imenovao počinitelje zločina – rekao sam da su to bili partizani. On me prozvao kao glavnog rušitelja antifašizma, no stvari su posve obrnute, samo to naša izmanipulirana javnost ne zna. Ja ipak želim jasno reći sljedeće: neki sam dan ponovno gledao video-zapis (na Youtube) kako su se srpski pobunjenici u Glini 29. rujna 1991. pripremali za napad na hrvatsko katoličko naselje Viduševac. Njihov se zapovjednik svojim postrojenim vojnicima obratio nazivajući ih nekoliko puta: partizani! I jasno mi je da su se oni borili za Jugoslaviju, a protiv Hrvatske, znam da su se borili pod znakom crvene zvijezde i sad se pitam: kako to naš predsjednik Republike, ali nedavno i predsjednik Sabora, podmeću našem narodu kukavičje jaje nazivajući naše hrvatske branitelje koji su u Domovinskom ratu jedva, rekao bih samo uz Božju pomoć obranili Domovinu – partizanima, nastavljačima tzv. antifašističkog pokreta (a u biti ih izjednačavaju s komunistima, želeći tako „očistiti“ zločine s njihovih krvavih ruku i abolirati sve koji su sudjelovali u njihovim zločinačkim strukturama ubijajući nevine hrvatske ljude, ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego i neposredno poslije njega, u poraću, ali i tijekom cijele komunističke strahovlade, i to ne samo u zemlji nego i u inozemstvu)!? Kako to da se pobunjeni Srbi koji ruše mladu Hrvatsku državu sami nazivaju partizanima, nose zvijezdu i bore se za Jugoslaviju, a naši najviši državni predstavnici partizanima nazivaju hrvatske borce koje upravo ovi „partizani“ napadaju? Tu netko nema kompasa, tu netko prodaje maglu.

Želim zahvaliti svima koji bistre maglu u glavama naših hrvatskih ljudi, želim još jednom zahvaliti našem autoru ove knjige o Zrinu, želim zahvaliti svima vama koji imate hrabrosti ne samo govoriti nego i svjedočiti istinu. Istina nije lagana, ali je potrebna, ona jedina oslobađa, kako je to lijepo rekao naš Gospodin: „istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).

Hvala na pozornosti.

 

Twitter