Govor na sprovodu Slave Striegla Ispis E-mail
Utorak, 25 Veljača 2014 15:40
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na sprovodu Slave Striegla

Gradsko groblje Viktorovac u Sisku, 25. veljače 2014.

 

Poštovani ožalošćeni članovi obitelji pokojnog gospodina Slave Striegla, poštovani poštovatelji dragog nam pokojnika, braćo i sestre!

Jučer, nakon što je preminuo Slavo Striegl, zamolio sam katedralnog župnika gosp. Marka Karaču, koji mi je javio što piše u Matici krštenih župe Uzvišenja Sv. Križa u Sisku pod godinom 1919. Tamo je zapisano ovo: „Slavoljub, Josip Striegl rođen je 9.rujna 1919., kršten 16. listopada 1919.g. Roditelji Eduard i Julijana, zakonit sin. Vjenčan ovdje sa Viktorijom Šipuš 09.07.1949. godine.“

Gosp. Slavo Striegl postao je ikona grada Siska, kao umjetnik i kao čovjek kojeg smo svi rado susretali na njegovim šetnjama uz Kupu, po njemu dragom Sisku. Njegova umjetnička djela ukrasila su naš grad i Sisak mu ostaje vječno dužan. Ali rekao bih, nije sama materijalna ostavština najvažnije što nam je prof. slavo Striegl ostavio, nego ono što je u njima prepoznatljivo – a to je njegova duša, zaljubljena u svoj dom, u svoj grad, u svoju Kupu, u svoju povijest i sadašnjost. Kad mu je jedan kolega umjetnik predlagao da ode iz Siska u neki veći grad, on je to odlučno odbacio jer za njega je Sisak – bio sve. Kad slušamo ovih dana neke čudne prijedloge da treba premjestiti ljude zbog poplave, tada vidimo koliko je to različito doživljavao prof. Striegl. Njemu je dom bio svetinja, kao i domovina. Kad su ga u jednom od posljednjih intervjua pitali „Vjerujete li u Boga?“, on je odgovorio: „Postoji neka sila koju ljudi ne mogu riješiti. Nauka je mnogo toga otkrila, ali nije otkrila od čega je nastao život. Govori se da je nastao od velikoga praska koji je posljedica plinova. A od čega su nastali plinovi? To još nitko nije riješio. Tehnika je otišla jako daleko, ali je ljudi uglavnom upotrebljavaju protiv čovjeka. Kad je otkrivena atomska energija, mislilo se da je to prekretnica za čovjekov život, a pokazalo se da je korist za smrt.“

Nisu međutim samo riječi izraz nečije vjere, nego više od riječi – njegova djela. A prof. Striegl mi je na izložbi sakralnih radova sisačkih umjetnika povodom Susreta hrvatske katoličke mladeži prije dvije godine rekao, zajedno s gosp. Zoranom Burojevićem, da ima preko 20 sakralnih djela koje bi rado poklonio Sisačkoj biskupiji. No, on je već darovao svoje radove Crkvi: zapravo je stalna izložba njegovih slika upravo u našoj sisačkoj katedrali, čije zidove resi Križni put, 14 postaja koje prikazuju Kristovo trpljenje. On je to sam povezivao sa svojim vlastitim Križnim putem, na koji je bio primoran poslije Drugog svjetskog rata. Na tih je 14 postaja prikazao, kako sam je rekao, ne samo Kristov nego i svoj susret s ogromnom ljudskom patnjom i sa samom smrću na Križnom putu. Također njegove slike sv. Kvirina i bl. Alojzija Stepinca su u svetištu naše Katedrale, što je on napravio na molbu preč. Alojzija Petranovića.

Rekao bih da je sav njegov slikarski rad zapravo traženje i odražavanje ljepote koju je pronalazio u vlastitom gradu koji je volio, u osobama koje je portretirao, u prirodi s kojom se najviše družio i poistovjećivao.

Čuli smo Evanđelje o Isusovom preobraženju na gori. Tu se Gospodin pokazao svojim učenicima u božanskoj ljepoti, koju je inače sakrio u svoj ljudski lik tako da ga je bilo teško prepoznati. Tako je i prof. Striegl gledao zemaljske stvari, životinje, prirodu i ljude, a u njima otkrivao neku višu neprolaznu ljepotu – zapravo istinu. Sam prof. Striegl priča ovo: „U Ruhru je jedan posjetilac sjedio i plakao pred Rodinovom skulpturom koja je prikazivala staricu. Vidjevši to prišao mu je neznanac i pitao: Gospodine, mogu li vam pomoći? Ne, hvala! A zašto plačete, upitao je neznanac? Upitani pokaže na skulpturu i kaže: Kad je tako lijepo! Što je tako lijepo u tom grbavom, iskrivljenom tijelu naborane kože, mlohavih mišića? Lijepa je istina, ono što je život od te nekada lijepe djevojke napravio, odgovorio mu je uplakani.“

Kristovo je preobraženje (Lk 9,28-36) doista zadivilo Šimuna Petra, Jakova i Ivana, toliko da je Petar zaželio trajno promatrati Kristovu ljepotu. Preobraženi Krist pokazao je učenicima svoju božansku slavu, sjaj koji je utjelovljenjem sakrio od ljudi, a sada je želio svojim najbližim učenicima pokazati. Sv. Augustin reče kako Sin Božji utjelovljenjem nije prestao biti Bog, samo je božanstvo sakrio u ljudskosti. Sv. Pavao u himnu poslanice Filipljanima kaže da Krist «oplijenio sama sebe» (Fil 2,7) ili točnije: odrekao se, lišio. Krist se dakle odrekao i lišio božanske slave, ali ju nije izgubio. Njegova je ljepota zasjala ne samo na gori preobraženja, nego na poseban način u uskrsnuću. Kristova je ljepota u ovom slučaju sinonim za njegovo božanstvo.

A cilj estetike ne može biti drugo negoli Ljepota. Dakako, ta ljepota je i istina. Ovdje se mogu primijeniti riječi pjesnika i teologa Ivana Goluba: «I najgora istina je bolja od najljepše laži». Ljepota je i u istini, u onome što održava stvarno stanje čovjeka i života. Sjetimo se lica bl. Majke Terezije. Nije ono odražavalo sjaj ljepotice kakve su danas u modi, ali to je izborano i staračko lice bilo prepuno neke nutarnje privlačnosti. Možda bismo trebali razlikovati pojmove koje rabe Talijani: «bello» i «simpatico» - lijep i simpatičan. Za Ivana XXIII., kad je bio izabran, na Trgu sv. Petra jedna je žena nakon što ga je prvi puta vidjela, izjavila: «Oh, kako je ružan.» Pa ipak je taj, ne naočit ali simpatičan starac, sve više plijenio udivljenje ne samo katolika nego i svih ljudi svoga vremena. Nije li slično i s Ivanom Pavlom II., kad je bio star i bolestan, a ipak čitavom svijetu tako drag? Možda je to stoga što je njegova pojava pokazivala i slabost, a i to je istina čovjekova života. Tako je istina sastavni dio ljepote. Pa i umjetnost, koja izražava rekli bismo na prvi pogled više istinu nego ljepotu, zapravo uvijek izriče Ljepotu.

Zato je dijalog između religije i umjetnosti uvijek važan. Stoga i dijalog Crkve i umjetnosti. Kako jučer, tako i danas.

Papa Ivan Pavao II. u «Pismu umjetnicima» progovara o tom odnosu, o toj relaciji i ističe kako je ona dragocjena i važna za samo shvaćanje misterija, a onda i za evangelizaciju. Crkva je uvijek podupirala umjetnost i umjetnike, a oni su surađujući sa Stvoriteljem i sami stvarali. Svaka je umjetnost tako prožeta zrakom Ljepote koja je Bog.

Neka naš dragi profesor Slavo Striegl, komu zahvaljujemo na njegovoj ljubavi prema našem gradu, prema domu i domovini, prema Crkvi i osobito prema Bogu koji je Ljepota, nađe u Bogu uživanje vječne ljepote. Amen.

 

Twitter