Homilija na blagdan bl. Ozane Kotorske u Zagrebu 27.4.2017. Ispis E-mail
Subota, 28 Travanj 2018 07:05
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Bl. Ozane Kotorske

D. V. bl. Ozane u Zagrebu, 27. travnja .2018.

Drage sestre Dominikanke, draga djeco iz vrtića Bl. Ozane, dragi roditelji, draga braćo i sestre, dragi slušatelji Radio Marije,

Radost mi je slaviti s vama ovu svetu Misu na blagdan bl. Ozane Kotorske, vaše zaštitnice. Hvala na pozivu!

Rekao bih nekoliko stvari koje me zadivljuju kod ove ugodnice Božje:

Prvo, njezin ime „Ozana“ – dolazi od „Hosana!“, što je židovski usklik „hošiana“, što znači „pomozi!“, a kojim se pozdravljalo voljenu osobu s dobrim željama. Mi bismo to mogli prevesti na hrvatski: „Živio! Sretno!“ Sjetimo se da su i našega Gospodina Isusa Krista Židovi, osobito djeca, pozdravljali kod njegova ulaska u Jeruzalem tim pozdravom: „Hosana Davidovu Sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Ovu riječ pozdrava i radosnog klicanja izgovaramo, ili pjevamo, u svakoj svetoj Misi moleći „Svet – Sanctus“: kada ponavljamo „Hosana u visini!“

Time se izražava radost zbog dolaska Sina Božjega, našega Spasitelja Isusa, koji želi biti s nama, koji je došao i ostaje među nama „do svršetka svijeta“, kako nam je obećao. I bl. Ozana bila je sretna što je smjela drugovati s Isusom u kojem je pronašla svoju radost i mir.

Ona mu se posvetila kao sveta djevica početkom 16. stoljeća. Bilo je to na Veliki Petak 1513. kada je u katedrali sv. Tripuna u Kotoru sudjelovala na obredima muke Gospodnje. Otada je posebno štovala Muku Kristovu i o njoj uvijek razmišljala.

Iz ljubavi prema Isusu koji je za nas trpio djevica Ozana je prihvatila posebno strogi život pokore. Mogli bismo nazvati Ozanu velikom pokornicom: živjela je zazidana u maloj sobici uz crkvu sv. Bartola i potom uz crkvu sv. Pavla u Kotoru, gdje se neprestano molila i činila pokoru. I to punih 44 godine. To nije moglo ostati sakriveno ljudima pa su mnogi dolazili k njoj po savjet i preporučivali su joj se u molitve, te su ju Kotorani prozvali „trubljom Duha Svetoga“ i „učiteljicom mistike“, a jer je posredovala za pomirenje posvađanih velikaških obitelji, pučana i vlastele nazvaše ju i „djevicom miriteljicom“ i „anđelom mira“.

Kako je i sama potjecala iz kraja gdje žive i pravoslavni vjernici, mnoge je vjernike poticala na pravi kršćanski život, tako da ju zovemo i apostolicom kršćanskog jedinstva, odnosno zaštitnicom ekumenskog pokreta.

Kako su sve to lijepi atributi koje su vjernici dali blaženoj Ozani!

Biti „trublja Duha Svetoga“ može samo ona osoba koja i sama sluša Duha Božjega te je kadra prenositi njegove poticaje i drugima.

„Anđeo mira“ pak je prelijepi naziv za onu koja je pomirivala zavađene pojedince i obitelji. Kako je svijet potreban takvih anđela! Zar nije posvuda toliko razdora, nerazumijevanja, osuđivanja, pa čak i mržnje i ubijanja u ratovima i sukobima diljem našeg planeta, i to ne samo u prošlosti nego i još danas, upravo sada! Gdje su ti anđeli mira i tko ih sluša? Jedan je sigurno i naš Sveti Otac papa Franjo. On nagovara svjetske vođe da odustanu od nasilja, da se mirno dogovore i da prestanu s ratovima i nasiljem. Ali ne slušaju ga.

Zar ne pamtimo i mi kako su bile strašne ratne godine, prije četvrt stoljeća, kada je na našu Domovinu izvršena strašna agresija, a narod je bio goloruk no želio je slobodu više od vlastitih života. Hrabri branitelji bili su spremni žrtvovati se. Zanimljiva je jedna zgoda iz života bl. Ozane kad je 9.kolovoza 1539. Kotor napao turski admiral, koji je već osvojio Herceg Novi. Bl. Ozana je hrabrila tada građane Kotora da se junački bore govoreći im da grad neće pasti u neprijateljske ruke. I to se dogodilo. Zanimljivo, ona koja je postala poznata kao velika mirotvorka, hrabrila je sugrađane na obranu grada, dakle na borbu! Čini se da mira nema bez borbe, dakako najprije duhovne, ali ako treba i tvarne, jer nasilnike se često ne može nikako drukčije spriječiti da čine zlo nego kad im se branitelji suprostave i pokažu odlučnost da im neće dopustiti to što su zlo naumili.

Često su velikani znali u sebi povezati, ujediniti i spojiti ono što izgleda nepovezivo, nespojivo i suprotno. Evo, tako i ona: i zalaganje za mir, i borbu za slobodu, tj. obranu od osvajača.

Ona je spojila još jedno, veoma važno područje, a to je pripadnost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Ona je došavši u Kotor u obitelji Buća dobila dobar vjerski odgoj i zaželjela je primiti sakramente u Crkvi u Kotoru. To je i ostvarila i zavjetovala se kao „zazidana djevica“ u Crkvi, u koju je pozivala i vjernike iz pravoslavlja. Zapravo to u njezino vrijeme i nije izgledalo tako podijeljeno kršćanstvo, a ona je željela da svi uđu u jedno Kristovo stado pod jednim pastirom, rimskim biskupom tj. papom.

Shvaćanje ekumenizma u njezino vrijeme sigurno se razlikovalo od današnjeg katoličkog shvaćanja, poslije Drugog vatikanskog sabora, kada mi želimo poštivati vjernike drugih Crkvi i ne pozivamo ih da prijeđu u Katoličku Crkvu, nego zajedno tražimo načine kako da se međusobno približimo i postignemo jedinstvo. To međutim do danas nismo uspjeli.

A zašto? Jer onima koji pregovaraju u ime svojih Crkvi i zajednica nije stalo do Kristovih koliko do nacionalnih i političkih probitaka. Motivi bi trebali biti oni koji su vodili bl. Ozanu da se žrtvuje za približavanje svih kršćana i promiče kršćansko jedinstvo.

Zanimljivo je da je bl. Ozana bila i vrsna vezilja, tako da se i dan-danas u kotorskoj katedrali čuva korporal (tjelesnik) koji je ona napravila. U tom ručnom radu surađivala je i s drugim gospođama u gradu i tako promicala marljivost i brigu za obitelji, za njegovanje ljepote i vještine vezenja što ukrašava domove, crkve i javna obitavališta.

Tako nam bl. Ozana poručuje i što je ljudski rad i njegova vrijednost: služiti zajednici, promicati ljepotu, marljivost i zajedništvo.

Nadalje, ne možemo se ne osvrnuti i na to da je bl. Ozana bila dominikanka, dominikanska trećoredica. Redovništvo, osobito žensko, u Crkvi je bilo uvijek u velikoj cijeni. Bogu posvećene osobe žrtvovale su svoje živote za Crkvu, za svoje bližnje i tako posvetile svoj život i rad na zemlji, da bi bile dostojne zajedništvo s Bogom i Crkvom na nebesima. Znak, koji redovništvo jest u Crkvi i svijetu, i danas je neophodno potreban, znak da život na zemlji nije sam sebi svrha. Redovnici i redovnice taj su znak svojim životom. Oni pozivaju „sursum corda – gore srca!“

Zagledani danas u redovnicu, dominikanku bl. Ozanu Kotorsku i mi pronalazimo ljepotu života s Bogom jer nas njezin primjer poziva i potiče da i mi u svom životu dademo prvenstvo duhovnim nad materijalnim vrijednostima, neprolaznim nad prolaznim stvarnostima, životu nad smrću, ljubavi nad mržnjom, dobru nad zlom, svetosti nad grijehom.

Bl. Ozana naziva se „Kotorkom“ jer je bila iz Boke Kotorske, koji volimo zvati i „zaljevom hrvatskih svetaca“. Činjenica je da je Boka Kotorska bila neraskidivi dio hrvatskog nacionalnog teritorija sve do dolaska komunista na vlast 1945. kada je nasilno odijeljena od matice domovine. U Boki imamo troje Hrvata, svetaca. To su: sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Gracije iz Mula i bl. Ozana Kotorska.

Za Boku Kotorsku akademik Josip Pečarić, koji je i sam rodom iz Boke, napisao je da u Boki svaki kamen govori hrvatski. Ipak, jer je već dugo ovaj hrvatski kraj izvan domovine, on je ostao sveden – gledajući hrvatski i katolički – na ostatke ostataka. Pa ipak, i takav, premda malen brojem velik je po svijetlom primjeru blaženika i svetaca. Mogli bismo s bl. Alojzijem Stepincem reći kako se ne može slomiti narod koji vjeruje i kako naša Hrvatska mora biti Kristova ili je neće biti.

Današnja čitanja nas u tome utvrđuju:

Prvo je čitanje iz Knjige proroka Hošee (Hoš 2,16b.15b.19-20). Tu prorok prenosi Božje riječi kako će progovoriti srcu svoga naroda koga će odvesti u pustinju. To je slika tišine i osobnog susreta koji je ostvarivala na poseban način upravo bl. Ozana. Njezin život „zatvorenosti“ u jednoj maloj prostoriji uz crkvu bio je takvo življenje blizine s Bogom koji je govorio njezinu srcu. Prorok također iznosi Božju namjeru da svoj narod zaruči poput zaručnice, i to u „pravdi i pravu, u nježnosti i ljubavi… u vjernosti“.

Posvećene djevice takav su znak pripadanja Bogu, prema riječi svete Terezije velike: Samo Bog je dosta! Je li doista samo Bog dovoljan našem životu? – to pitanje upućuje nam danas i sveta Ozana. On je jedini sve, sve drugo je samo dio – života, sreće, mira, blaženstva. U njemu je moguće naći sav smisao i svu radost života. Bez njega dakle ništa ne bi bilo potpuno, ništa savršeno, ništa vrijedno. Takve nam osobe, Bogu posvećene do kraja, govore o tome, o toj dubljoj stvarnosti i najvećoj ljubavi.

Čitanje iz poslanice sv. Pavla Efežanima (Ef 4,1-7.11-13) poziva na odgovornost za druge. Ako smo pošli za Kristom, tada se treba oboružati „poniznošću, blagošću, strpljivošću“ i „živjeti dostojno poziva kojim smo pozvani“, a to se vidi prije svega u našim međusobnim odnosima. Zato Apostol poziva: „Podnosite jedni druge u ljubavi, trudite se sačuvati jedinstvo Duha u svezi mira!“ Doista, kakvo je to kršćanstvo zagledano samo u sebe, bez odnosa prema braći i sestrama, prema svim ljudima, i dapače prema čitavom stvorenom svijetu? To nije moguće! Upravo je bl. Ozana imala osjećaja za probleme svojih bližnjih, pa premda naizgled daleko od njih, i udubljena u samoći svoje sobe samo u Boga, ona je duboko patila s patnjama svojih sumještana, svih koji su joj dolazili po savjet i preporučivali su joj se u molitve. Oni koji su bili posvađani, dobili su savjet kako da se pomire, oni koji su se odijelili od svojih najbližih, odlazeći od nje imali su u srcu snagu da oproste, da započnu nov život povjerenja i prihvaćanja svojih najbližih. Čitave su se obitelji velikaša upravo pred njom izmirivale jer je ona bila „anđeo mira“, Božje stvorenje koje je svojim životom najviše pozivala na mir i jedinstvo.

Upravo je jedinstvo bio njezin poziv, jedinstvo kršćana, jedinstvo čitavog ljudskog roda: „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje..“

U prispodobi o ludim i mudrim djevicama (Mt 25,1-13) Isus je upozorio na ono najvažnije. Kada se ide za njim, nije dovoljno biti u nekom staležu – npr. djevica – nego imati u posudi ulje. Nije li to upravo milost Božja, o čemu govori sv. Pavao kada kaže da u „glinenim posudama“ nosimo veliko blago! To je blago sam Gospodin. Povezanost s njime milost je vjere bez koje ne možemo biti dionici vječne radosti. Molimo svetu Ozanu da zagovara za nas, za sve posvećene osobe, za jedinstvo svih kršćana, ali i za čitav naš narod hrvatski! Amen.

 

Twitter