Homilija na misi zadušnici vlč. Antuna Grahovara 9.11.2019. Ispis E-mail
Nedjelja, 10 Studeni 2019 15:08
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za pok. svećenika Antuna Grahovara,

Sisak, crkva Pohoda BDM, 9. studenoga

 

Braćo i sestre,

Okupljeni smo na blagdan Posvete Lateranske bazilike, a također danas je dan kad je prije 29 godina u ovoj župi, upravo u najbližoj kući koja je tada bila župni stan, ubijen Antun Grahovar, župnik sisačke župe Pohoda BDM. Povezujemo tako slavlje Lateranske bazilike, kojim se ne časti tek jedna crkva nego služba Petrova nasljednika čija je to katedrala, zajedno sa spomenom mučeničke smrti svećenika Tončija. Zanimljivo, i današnja čitanja blagdana posvete ove rimske bazilike sugeriraju tu povezanost: Božji hram i ubojstvo.

U prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 3, 9c-11.16-17) sv. Pavao govori o Crkvi koja je Hram Božji. Svatko je pozvan dograđivati, ali Apostol upozorava: samo na temelju koji je postavljen, a to je Isus Krist. I ne samo zajednički, nego i pojedinačno, svaki krštenik hram je Božji, hram Duha Svetoga. Stoga daje upozorenje, gotovo prijetnju na kraju pročitanog odlomka: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“

I Isus u evanđelju (Iv 2, 13-22) govori o odnosu Hrama i svoga tijela. Nakon što je istjerao iz Hrama trgovce, Židovi traže odgovor zašto to čini. „Isus im na to reče: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela.“

Tako je Isus sam sebe poistovjetio s Hramom. Jer govoreći Židovima da razruše hram, mislio je na sebe i svoje tijelo koje će oni ubiti, ali će ga on ponovno podići tj. uskrsnut će treći dan, dušom i tijelom.

Na današnji dan, a bio je to petak, 9. studenoga 1990., bio je također blagdan Posvete Lateranske bazilike. Crkva je slavila jedan hram, a hram Antuna Grahovara bio je razrušen, izboden nožem, ležao je u vlastitoj krvi u svojoj kući. Ležao je mrtav i sutradan, u subotu, da bi ga tek u nedjelju ujutro, kad ga nije bilo na misi vjernici potražili i zajedno sa župnikom Svetog Križa preč. Alojzijem Petranovićem našli mrtva u kući. Njega su u zemaljskom hramu očekivali župljani, a on je već bio u nebeskom hramu. Njegovo je tijelo bilo ne samo razoreno nego i iznakaženo, ali Gospodin mu je pripravio boravište u nebu, hram nerukotvoren, svet.

Kada danas u jednom danu i jednim slavljem iskazujemo čast rimskom hramu, koji označuje papinsku službu u Crkvi, te se sjećamo župnika Antuna čiji je zemaljski hram tj. njegovo tijelo bilo mučeno i uništeno, još više razumijemo značenje Pavlovih riječi, gotovo prijetnje: „Ako tko upropasti hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“

Nikakva mržnja naime ne može uništiti ljubav, niti ikakvo zlo može pobijediti dobro jer Bog je ljubav i samo dobro, on uvijek pobjeđuje. Naša je zemaljska nevolja privremena i mala u odnosu na ono nebesko dobro koje nam je trajno pripremio onaj koji nas je pozvao i za kojim smo pošli.

Antun Grahovar bio je katolički svećenik. On je pošao u sjemenište i bio zaređen jer je želio služiti Gospodinu u njegovoj Crkvi. I činio je to zdušno, ulagao je sebe u svoje stado, u svoju župu, gradio je dobre odnose sa svima, okupljao i izgubljene i išao k onima koji mu nisu dolazili u crkvu te se ponašao kao dobri pastir koji dođe potražiti i spasiti i one što su odlutali.

Njegova dobrota bila je znana čitavom Sisku, ne samo njegovim župljanima i ubojica nije imao drugog razloga da mu naudi osim jer je mrzio katoličku vjeru ili on ili oni koji su ga poslali te je bilo dovoljno samo to što je Antun bio katolički svećenik. Trebalo je udariti pastira da bi se razbježalo stado.

Kada kažem da je Antun Grhovar bio prva žrtva Domovinskog rata, tada imam na pameti da je to bilo u studenome, tri mjeseca nakon što su kod Knina osvanuli balvani na cesti, otkako je u kolovozu 1990. već započela tzv. balvan-revolucija.

Ali prevarili su se projektanti rata, oni koji su sijali strah. Nisu naime naišli na slabe ljude koji bi pobjegli pred prvim naletom zla koje se spremalo udariti svom žestinom. I ja sam tada bio član prezbiterija ovog kraja, bio sam župnik u Hrastovici, tek sam bio tu dva mjeseca i sjećam se kako je odjeknula tragična vijest o Tončijevu umorstvu. Ušao je neki nepoznat strah u ljude, uznemirenost, pitanje što nam se to sprema. Ali ostali smo i vjerovali da ono najgore ipak neće doći. No, redatelji kaosa već su pokrenuli i puno gore procese, slijedila su ubojstva djece, teroristički čini napada na mirne ljude, zatim masovna ubojstva civila, kao u Budičini, Peckom i Baćinu i totalni napadi na Vukovar, Škabrnju, Glinu, Petrinju, Gospić, Šibenik, Zadar, Dubrovnik… ali naši se branitelji nisu dali ustrašiti. Nosili su Marijine krunice oko vrata dok se cijela katolička Hrvatska molila za mir.

I nebrojene žrtve palih za slobodu Domovine, među kojima je prvi bio upravo naš sisački župnik Antun Grahovar, nisu bile uzaludne. Othrvali smo se, opstali smo, oslobodili smo okupiranu domovinu i vratio se mir.

Kad se posvećuje neka crkva, onda biskup posvetitelj pomazuje njezine zidove i oltar blagoslovljenim uljem. Inače se svetim uljem pomazuju samo živi ljudi, a ne zidovi i kamen, no u ovom slučaju crkva je znak upravo žive zajednice i ona biva pomazana da bi se istaknulo da u njoj boravi sam Bog po svom Svetom Duhu, kojeg označuje pomazanje.

Na današnji dan mučenik župnik Antun nije bio tako pomazan, uljem kao Lateranska bazilika ili kao što se pomazuju sve druge crkve. On je bio pomazan svojom krvlju. Jer on je već bio više puta pomazan uljem: na krštenju, na svetoj Potvrdi i na svećeničkom ređenju. I ovo je pomazanje krvlju bilo ono koje je pokazatelj da je on posvećen, posvećen Gospodinu. Kristova krv oprala je naše grijehe, a ako se prolije osobna krv za Krista, pere sve osobne grijehe. Ona je znak novog života, kako reče Tertulijan: Krv mučenika sjeme je novih kršćana.

I mi dolazimo na ovo mjestu, u ovu crkvu, u kojoj je župnik mučenik Antun slavio sveta otajstva, u kojoj je propovijedao, krstio, vjenčavao, prikazivao mise za pokojne… da bismo obnovili svoju vjeru, da bismo na primjeru njegova mučeništva i sami bili svjesni da smo pomazani. Pa i kad ne ustreba da i mi prolijemo svoju krv za Krista, mi već po svojem krsnom savezu s Bogom, po svetoj Potvrdi, a svećenici i po svećeničkom pomazanju, trebaju i jesu sveti – jer svet je Duh Sveti koji nas pomazuje.

Mi smo taj živi Hram Božji, koji je svet. Pronosimo našu svetost svima hrabro svjedočeći za Krista Gospodina, poput naših mučenika sv. Kvirina i bl. Alojzija Stepinca, poput bl. Drinskih mučenica, sv: Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Miroslava Bulešića, da nas doista ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Amen.

 

Twitter