Homilija na polnoćku 2019. Ispis E-mail
Srijeda, 25 Prosinac 2019 08:10
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na polnoćku 2019.

Sisačka katedrala, 24.12.2019.

 

/Čit.: Iz 9, 1-6; Tit 2, 11-14; Lk 2, 1-14/

Draga braćo i sestre, slavitelji Božića!

Ove svete noći – o kojoj govori i prorok Izaija (Iz 9,1-6), kako smo čuli u prvom čitanju – kad je „jarka svjetlost“ obasjala „narod koji je u tmini hodio“ slavimo rođendan Kralja nad kraljevima, Sina Božjega koji je postao naš brat, malo dijete rođeno od Djevice Marije u Betlehemu judejskom, Isus Krist naš Gospodin.

Papa Franjo u knjizi „Zdravo Marijo“ u kojoj tumači omiljenu kršćansku molitvu upućenu Djevici Mariji kaže o tom rođenju ovo:

Dijete nikada nije prokletstvo. Majci može biti križ. Nedavno je pokrenut postupak za proglašenje blaženom mlade Rimljanke koja je umrla s dvadeset i tri godine jer je, oboljela u trudnoći, odbila terapiju kako bi sačuvala dijete do rođenja. Njoj je to dijete zaista bilo blagoslov. Tu je jedna, meni draga riječ: nježnost. Nekom zgodom u razgovoru o ljudskosti jedan mi je gospodin rekao da smo izgubili sposobnost za ljubav, zaboravili smo milovanje, ne sjećamo se nježnosti. Danas je potrebna revolucija nježnosti. Prisjetimo se slike Božje Majke: to je slika nježnosti koja čuva, njezin obraz uz Sinovljev obraz. Potrebna nam je Gospa nježnosti: eto blagoslova. Bez nježnosti ne može se shvatiti majku, bez nježnosti ne može se shvatiti Mariju. U katedrali u Bariju promatrao sam ikonu Djevice Odigitrije: prvi sam put vidio Dijete golo, koje je Marija do pola prekrila svojim plaštem. Marija pokriva našu golotinju: majka jedina može shvatiti dijete jer ga poznaje gola iz svoje utrobe, iz svojega krila, rađa ga gola. Kasnije Marija prima Krista gola podno križa i opet ga prekriva. Marija nam je blagoslov jer je majka naše golotinje: zlo, grijeh nas ogoljuje, a ona nas uvijek pokriva.“ (Papa Franjo, Zdravo Marijo, Verbum 2018, 43)

Draga braćo i sestre, Božić je blagdan Djeteta jer „dijete nam se rodilo, sina dobismo“! Djeca su blagoslov i svako rođenje novog ljudskog bića znak je Božje ljubavi. Dok se djeca rađaju, „nije nas ostavio Bog“ – kako kaže jedna pjesma. Rođenje Isusovo osobit je i jedinstven blagoslov za čitavo čovječanstvo, za sav ljudski rod. „Bez njega mi, bijedni bi svi vječnu sreću izgubili“, pjeva jedna marijanska pjesma. Doista, on je Mesija, iščekivani Spasitelj, Bog koji je postao čovjekom. A došao je k nama ljudima kao malo dijete, kao tek rođeni dječačić, potreban Majčine brige i ljubavi, njezinih ruku i mlijeka, potreban skrbi i Josipa i Marije.

On noćas i nama dolazi i prepušta se u naše ruke, preporuča se u našu ljubav. Hoćemo li ga zagrliti, primiti na ruke, pomilovati? Primamo li ga s ljubavlju i zahvalnošću? A onda je s tim povezano i pitanje: primamo li svako dijete s ljubavlju, rađaju li se djeca u našim obiteljima željkovana ili ih se smatra teretom i nepoželjna su? Prema statistikama mogli bismo reći da su djeca u našem narodu sve manje poželjna jer ih je sve manje: sve manje rođenja, sve manje djece u školama, pa i u crkvama, na prvoj pričesti, na krizmi… nestajemo. Je li to naša sudbina i tko je za to kriv? Je li naš odnos prema životu ispravan i radujemo li se svakom novom životu, prihvaćamo li djecu rado i veselimo li im se?

„Dijete nikad nije prokletstvo“, kaže Papa. Jedno Dijete promijenilo je i pokrenulo cijeli svijet. Kako je to veliko otajstvo! Kad je rođen Ivan Krstitelj pitali su se susjedi: „Što li će biti od ovog djeteta?“ Bili su naime svjedoci čudesnih događaja koji su pratili to rođenje, ali i sama činjenica da je rođen od majke koja je bila nerotkinja i oca koji je već bio starac izazivala je čuđenje. Što je pak postalo od djeteta Isusa? Znamo: postao je učitelj koji je pomagao ljudima i učio o Kraljevstvu nebeskom, bio je kao prorok osporavan i progonjen, završio je mlad život osudom na smrt te umro na križu, ali je treći dan uskrsnuo! A što će biti od djece koja se rađaju u našim bolnicama, u našim obiteljima? To ovisi o njihovim majka i očevima, djedovima i bakama, o svima nama – kakav im odgoj dajemo i u kakav ih život uvodimo.

Papa kaže da je danas potrebna „revolucija nježnosti“, nježnosti koja je zaboravljena. On u tom smislu dodaje: „Marija je naučila slušati otkucaje Sinovljeva srca u svojemu krilu, a to ju je za cijeli život naučilo otkrivati Božje otkucaje u povijesti. Naučila je biti majka i u tomu je naukovanju Isusu darovala divno iskustvo svijesti da je Sin. U Mariji se vječna Riječ nije samo utjelovila, nego je naučila prepoznavati Božju majčinsku nježnost. S Marijom je Bog-Djetešce naučilo slušati uzdahe, tjeskobe, radosti i nade obećanog naroda. S njom je otkrio sama sebe kao Sina u svetomu Božjem vjernom narodu.“ (Ib., 47) Papa ovdje nastavlja razmatranje o Mariji, koja je majka nježnosti. Ona je naučila pratiti svoga Sina ali i njegove učenike, bez puno riječi, ali s puno ljubavi. O tome svjedoče tolika svetišta, crkve i kapele podignute njoj u čast, tolike njezine slike po našim kućama.

Papa dalje piše: „Marija nam je pružila majčinsku toplinu koja nam je utočište u teškoćama; majčinsku toplinu koja ne da da ništa i nitko u krilu Crkve ugasi revoluciju nježnosti koju je pokrenuo njezin Sin. Gdje je majka, tu je nježnost. A Marija nam svojim majčinstvom pokazuje da poniznost i nježnost nisu odlike slabih nego jakih, uči nas da ne treba druge zlostavljati kako bismo se osjećali važnima (EG, 288). Sveti ju je Božji vjerni narod oduvijek priznavao i pozdravljao kao Svetu Majku Božju.“ (Ib., 48).

Nježnost Marije i Sina Isusa te svetoga Josipa neiscrpno je nadahnuće mnogim umjetnicima kroz povijest. Prizor Svete obitelji, u kojoj je u sredini dijete Isus, prepun je uzajamne brige, pažnje i ljubavi. Stoga je to uzor nježnosti, uzor i za nas, za nas kao pojedince i za naše obitelji, dapače i za čitavu našu Domovinu. Za nas kao pojedince poziv je to da Isusa stavimo u središte našeg života. Za naše obitelji da prihvaćaju djecu i tako u njima služe samom Isusu. Za našu Domovinu da se ne udaljuje od svojih kršćanskih temelja na kojima je kroz više od 13 stoljeća naš narod gradio svoj zajednički dom, svoj život i napredak, odolijevao svim neprijateljima i opstao. Doista ponovno nam prijete razni i unutarnji i vanjski nasrtaji na naš katolički identitet, to moramo prepoznati i tomu se suprotstaviti, hrabro i odlučno. Ali i nježno. Jer ne treba s tjeskobom niti zabrinutošću voditi tu borbu, nego s blagošću i s velikim pouzdanjem u Boga koji nas je uvijek štitio i čuvao, te će nas i sada sačuvati. Treba mu se samo prepustiti i odlučno ga slijediti, a ne ići za zavodnicima i antikristima.

Revolucija nježnosti o kojoj rado govori papa Franjo zapravo je sam Bog skriven u našim susretima, u našim odnosima i u čitavom našem životu.

Nasuprot nježnosti je grubost i nasilje. To su međutim oznake đavolskog djelovanja, ne Božjega. Kad netko pribjegava grubosti i nasilju, znači da nema dovoljno argumenata jer drugoga želi prisiliti na neko djelovanje. Bog nas ni na što ne prisiljava, on je tu za nas i to je dovoljan poziv da mu se pridružimo, da ga susretnemo. Kad u međuljudskim odnosima, te u međudržavnim i međunarodnim odnosima zavlada nasilje, dolazi do sukoba, može biti čak i rata. To je krajnji način kako se drugome i čitavoj drugoj zajednici želi silom nametnuti neko vlastito gledanje, sustav odnosa. To s Bogom nema nikakvih dodira jer Bog je „nježnost sama i milosrđe“ (Ps 25).

Nasuprot nježnosti je također usamljenost, distanciranost i izoliranost. I to je đavlovo djelo. Bog ne želi da ljudi budu sami i međusobno udaljeni. Ta zato je i došao k nama da bude „Emanuel – Bog s nama“. Tako on poput kvasca svojom prisutnošću među nama podiže i naša uzajamna prijateljstva i povezanosti, te nastaje zajednica: obitelj, župa, biskupija, narod, čitav svijet. Bogu je stalo do našeg zajedništva. Isus je osnovao Crkvu kao zajednicu spašenih. I mi smo pozvani da prepoznamo one koji su među nama sami te ih uključimo u naše zajedništvo, u zajedništvo prijateljstva i naše i Božje blizine.

Zaključit ću ovo razmatranje riječima našeg pape Franje:

„Bit će Božić, ako poput Josipa budemo dali prostor šutnji; ako poput Marije budemo rekli 'Evo me' Bogu; ako, poput Isusa, budemo bliski onima koji su sami; ako poput pastira izađemo izvan naših ograda da budemo s Isusom. Bit će Božić ako nađemo svjetlo u siromašnoj betlehemskoj špilji. Neće biti Božića ako budemo tražili treperava svjetla svijeta, ako se sve bude svelo na darove, objede i večere, a ne pomognemo barem jednomu siromašnom čovjeku koji je sličan Bogu jer je na Božić Bog došao siromašan…

Božić je pun iznenađenja. Ona počinju s Marijom koja je bila Josipova zaručnica: anđeo dolazi i mijenja joj život. Od djevice će postati majkom. Nastavljaju se s Josipom, pozvanim da bude otac djeteta koje neće biti njegovo, Djeteta koje u dramatičnom preokretu stiže u najnezgodnijemu mogućem času, to jest kada su Marija i Josip bili tek zaručeni i prema Zakonu nisu smjeli zajedno živjeti kao muž i žena… Božić donosi neočekivane promjene u životu. I ako mi želimo doživjeti Božić, moramo otvoriti srce i biti spremni na iznenađenja, to jest na nenadanu promjenu života.

Draga braćo i sestre, želim vam sretan Božić, Božić bogat Isusovim iznenađenjima! Možda će vam se ta iznenađenja činiti nepriličnima, ali ona su po volji Bogu. Ako ih prihvatimo, i mi sami priredit ćemo divno iznenađenje. Svaki od nas u srcu ima skrivenu sposobnost da drugoga iznenadi. Pustimo Isusu da nas iznenadi na ovaj Božić!“ Amen.

 

Twitter