Homilija na Božić 2019. Ispis E-mail
Srijeda, 25 Prosinac 2019 12:34
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Božić

Sisačka katedrala 25. prosinca 2019.

 

/Čit.: Iz 52, 7-10; Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18 /

Draga braćo i sestre,

Čuli smo poruku današnje Božje riječi. Sveti Ivan u proslovu svoga evanđelja govori o Isusovom rođenju kao dolasku utjelovljene Riječi: „Riječ je tijelom postala i prebivala je među nama!“ (Iv 1,14).

U svom razmatranju o molitvi Zdravo Marijo papa Franjo piše o tome ovako: „Marija ne govori: u cijelom izvješću o Rođenju evanđelje ne donosi ni jednu njezinu riječ. I u tome je Majka povezana sa Sinom: Isus je djetešce, infans, tj. 'koji ne može govoriti'. On Riječ, Božja Riječ, koji je 'više puta i na više načine nekoć govorio' (Heb 1,1) sada je 'u punini vremena' (Gal 4,4) nijem. Bog pred kojim se šuti dijete je koje ne govori. Njegovo je veličanstvo bez riječi, njegovo otajstvo ljubavi otkriva se u malenosti. Ta šutljiva malenost jezik je njegova kraljevskoga dostojanstva.“ (Papa Franjo, Zdravo Marijo, Verbum 2018, 68-69)

Postoje naime različiti oblici Riječi: kao što vidimo, to je i šutnja, a potom su to geste, pa i sami događaji, pojava, osoba. Sve to je za nekoga poruka koja govori tj. riječ.

Tako možemo reći da činjenica da je Bog utjelovaljena Riječ došao na svijet kao Dijete koje šuti, poput Marije koja ne govori puno ali vrši svoju zadaću, govori nam mnogo. Marija prebire sve te događaje u svom srcu, o njima razmišlja, njima je zadivljena… ne razumije ih ali ih povezuje i traži u njima smisao, dublje značenje. Tako često i mi, kad ne razumijemo sve što nam drugi govore, najbolje je da šutimo, da o tome razmišljamo prije negoli odgovorimo, prije negoli nešto kažemo. Jer bismo mogli reći i nešto čime bismo druge mogli povrijediti jer ih nismo točno shvatili pa onda dođe do sukoba ili barem razlaza, osjećaja neprihvaćanja i nerazumijevanja. Marija nas uči da Riječ treba biti začeta i da ju treba mjesecima nositi prije negoli se rodi – ona je svoga sina i Sina Božjega 9 mjeseci u krilu nosila…

A Dijete Isus? On se na slamici smiješi… tako ga najčešće prikazuju umjetnici. Možda nas ručicama i pozdravlja, želi nam se približiti, da ga uzmemo na ruke, da ga privinemo na grudi… On možda i zaplače, nešto mu treba a djeca tako kažu da žele jesti ili da su umorna… On ništa ne govori jer još nije naučio govoriti, ali samim svojim dolaskom puno nam govori. Govori nam da nas Bog voli, da želi biti s nama ljudima, da nas nije ostavio u noći grijeha i zla, da nas želi uvesti u svoj božanski život dobrote, mira i ljubavi. Sama njegova prisutnost među nama ljudima snažna je Božja riječ! Kao da već sada, ovako bez riječi u betlehemskoj štalici,kaže: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!“ (Mt 28,20)

Mnogi teolozi koji o tom dolasku pišu ističu ireverzibilnost Božjeg dolaska. To znači da je Bog jednom došao da više nikada ne ode od nas, on je jednom izrekao svoju vječnu Riječ koja se utjelovila, da ju više nikada ne povuče. Nekad se govorilo: samo carska se ne povlači, tj. ako mi obični ljudi nekad kažemo jedno, možemo reći i nešto drugo, pa i suprotno, dok se od cara očekuje da njegova riječ bude nepromjenjiva. No, ni carevi ni kraljevi, a ni predsjednici nisu bili uvijek dosljedni, mijenjali su svoje iskaze i riječi, svoje odluke. Sjetimo se samo ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda koji je 1397. dao riječ da se neće hrvatskim velmožama ništa dogoditi ako dođu na sabor u Križevce, pa ih je sve pohvatao i pobio – zato se taj sabor naziva „krvavi sabor križevački“. Sjetimo se i tzv. salvus conductus tj. obećanje koje je banu Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu dao austrijski car i hrvatski kralj Leopold 1671., no kad su oni došli u Beč, on je svoju riječ porekao i dao ih pogubiti.

A koliko puta svi mi, štono se kaže obični ljudi, poreknemo svoju riječ! No, Bog svoju Riječ nikad ne poriče, nikad od onoga što kaže ne odustaje! To nas tješi i daje nam sigurnost.

Isus je ta Božja utjelovljena riječ, onaj koji je Boga izrekao do kraja i obznanio ga kao Trojstvo, kao Ljubav, kao Milosrđe, kao Spasenje.

U govoru geste znače veoma mnogo. Kaže se da riječi mogu i lagati ali geste nikada ne lažu. To su pokreti naših ruku, kao i gestakulacija lica, očiju, usana… Način na koji nešto kažemo često više govori negoli naše ljudske riječi. Na primjer pripovijedao mi je jedan prijatelj koji je dugo boravio u Japanu da Japanci nemaju u svojem rječniku riječ Ne, ali imaju deset riječi Da. I deveta i deseta riječ Da zapravo znači Ne. To se vidi iz gesta, iz načina kako kažu Da… štono bismo mi rekli: da, ali… ili: da da da… Pa mi je pričao kako su neki Europljani došli u Japan želeći s jednom japanskom firmom sklopiti posao i otišli su u uvjerenju da su uspjeli, no tek kasnije su shvatili da je to Da zapravo značilo Ne! Usput, upitao sam: zašto ne kažu jednostavno Ne a ne tako, u zagonetkama. Odgovor je bio: za njih je nepristojno reći Ne, to se tamo ne govori.

No, Isus je rekao: „Vaša riječ Da neka bude Da, a Ne Ne… što je više od toga od zloga je.“ (Mt 5,37) Isus je kao Božja Riječ jasni Božji Da! Da našem spasenju, Da našem otkupljenju, Da našoj budućnosti! Da čovjeku. On nije došao biti dvoličan niti se poigravati s nama. On se nije šalio kad je prihvatio naše ljudske uvjete, koji su ga doveli i na križ. Bog je u Kristu jednom zauvijek čovjeku rekao Da i ostao je vjeran toj svojoj izrečenoj Riječi, toj svojoj odluci i izboru da se ne odvaja nikad više od čovjeka, da bude Emanuel – s nama Bog.

Ovdje se želim poslužiti mišlju pape emeritusa Benedikta XVI., koja se mislim uklapa u današnje evanđelje i razmišljanje o Božjoj Riječi, Logosu: „Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki (način mišljenja), ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim (načinom mišljanja) i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

Prvim stihom iz knjige Postanka, prvi stih Svetoga pisma uopće, mijenjajući ga, Ivan je otvorio prolog svoga evanđelja riječju: u početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju upotrebljava car (Manuel II. Paleolog): Bog djeluje po Logosu. Logos je um i riječ zajedno -” um koji je stvarateljski i koji se može priopćiti, ali upravo kao um. Ivan nam je time darovao završnu riječ biblijskog pojma o Bogu u kojem svi često mučni i zamršeni putovi biblijske vjere dolaze do svoga cilja i nalaze sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, tako nam kaže Evanđelist.“ (predavanje u Regensburgu, 2006.) Benedikt XVI. zaključio je: „ne djelovati u skladu «s Logosom» protivi se Božjem biću!“

Što to za nas znači? Ta sinteza grčkog i kršćanskog mišljenja želi reći da mi kršćani Božje djelovanje, a onda i čovjekovo koje ga mora slijediti, gledamo kao razumno i svako djelovanje koje bi se tome protivilo smatramo da se protivi i Bogu. Jer Bog je Logos tj. Razum.

Mi prije svega trebamo pojačati svijest da je za kršćansku vjeru potrebna oslonjenost na razum, te da je sve što je nerazumno protivno Bogu i stoga kršćanskom shvaćanju čovjeka i svijeta.

Mi smo danas u našoj Domovini suočeni s više velikih izazova od kojih su dva sigurno najveća. To su: prijetnja demografske katastrofe i povratak ili možemo reći i ostanak (komunističkog) totalitarizma.

Po procjenama stručnjaka UN-a ubrajamo se među 5 najstarijih populacija u svijetu (Stjepan Šterc). Prvi puta je više Hrvata u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Hrvatska ima već više od 20 godina prirodni pad ukupnog stanovništva i za to je vrijeme samo prirodnim putem (razlika između rođenih i umrlih) izgubila nevjerojatnih više od 200 tisuća stanovnika! Kad tome pribrojimo iseljavanje, koje je doseglo u ovo vrijeme broj veći od 250 tisuća i to mladih Hrvata koji su napustili Domovinu, tada je ukupni gubitak stanovništva u posljednjih 20 godina veći od 450 tisuća – čak ide do pola milijuna! Potrebno se hitno založiti za mjere, poput Mađarske, koje će taj negativan smjer, koji može završiti potpunom katastrofom i nestankom našeg naroda, drastično promijeniti!

Možda se, što se pak tiče spomenutog totalitarizma i njegove ideologije, njegova retorika, pa i djelovanje promijenilo te je prihvatljiv jednom broju ljudi, no ipak moramo se jasno zapitati, zašto se taj transformirani totalitarizam nema potrebe suočiti s Rezolucijom Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) u kojoj se izričito zahtijeva da se u postkomunističkim zemljama svi znakovi, spomenici i 0bilježja (na trgovima, ulicama, parkovima…) nastala u tom vremenu uklone iz javnog života jer oni zagađuju demokratsko društvo i vraćaju ga u totalitarnu prošlost? Kad već nije bilo lustracije, zašto se ne želi ni s lijeva ni s desna u našoj državi barem tu rezoluciju obznaniti i po njoj postupiti?

To  nije spojivo s razumom, a to onda prema papi Benediktu znači ni s Božjim i kršćanskim shvaćanjem, da se tako postupa još danas, 30 godina nakon pada Berlinskog zida i urušavanja sustava koji je gušio ljudske i vjerske slobode, progonio hrvatske domoljube i nositelje barjaka slobode te je odgovoran za masovna pogubljenja bez suda i grobnice, kao što su Bleiburg, Macelj, Huda Jama, Jazovka, Čemernica, zatiranje čitavih župa poput našeg Zrina, logora smrti poput Stare Grdiške i Golog otoka, i to samo zbog pozivanja na savjest i prava na drukčije mišljenje. Ako je taj totalitarni režim pobio više od pola milijuna hrvatskih ljudi i nikad to nije ni priznao niti se za to pokajao, a danas nam se predstavlja kao prihvatljivi novi liberalni model slobodnog društva, zašto javno ne odbaci crvenu zvijezdu, partizanske spomenike, nazive ulica i trgova prozvane po zločincima i zatiračima ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava? Imamo li mi to uopće pravo očekivati od djece komunizma koji to ne samo ne žele priznati nego niti ne razumiju? Razumno postupanje u skladu je s Istinom, koju treba tražiti, priznavati i njoj služiti, u ljubavi. A to totalitarizmi ne mogu jer se – kako reče bl. Alojzije Stepinac – oni rađaju u laži, žive od laži i umiru u laži. A papa Franjo je rekao da se jugoslavenska tvorevina nije mogla održati zajedno nikakvim ljepilom. Pa ipak i bivšu ideologiju i državu još uvijek neki zazivaju.

Bog je Logos, Riječ, Razum! I on koji je kao takav došao među nas traži od nas pokoravanje razumu, istini i ljubavi. Možda su to prezahtjevne teme za božićno razmatranje, reći će netko, ali Božić nije bajka koja bi trebala polučiti samo neki dobar osjećaj koji treba ovih dana zavladati pa nije zgodno da nas uznemiravaju teške rasprave! Ne! Božić je život, kršćanski život i zahtjev da mi svoja razmišljanja i postupanja uskladimo s tim životom. Sveti Ivan, pisac četvrtog evanđelja u kojem je proslov o utjelovljenoj Božjoj Riječi koji smo čuli, piše u svojoj prvoj poslanici: „Da, Život nam se očitovao i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni… da i vi imate zajedništvo s nama.“ (1 Iv 1,2-3) Sveti Ivan nastavlja: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A ni jedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa nije od Boga, on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu. Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta i zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude.“ (1 Iv 4,1-6)

Naša je Domovina opet na prekretnici. Moramo se moliti za nju i za njezine vođe, da slijede put Razuma, Istine i Ljubavi jer se Bog objavio kao onaj koji nas na to poziva. Istinski slaviti Božić znači djelovati u skladu s tim pozivom!

Neka nas sve prožme odgovornost i zauzetost da u ljepoti Božića ne zaboravimo razumnost, traženje Istine i Ljubavi!

Bog nam je blizu i on želi živjeti u našoj sredini, on koji je Emanuel – i u našoj Sisačkoj biskupiji, i u našoj Domovini, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini!

Blagoslovljen Božić bio u našim srcima, našim mislima i u našim djelima te 2020. godina od Gospodinova rođenja bude nova po našem novom i zauzetom nastojanju da Boga u svemu slušamo i slijedimo, privatno i u javnosti! Amen.

 

Twitter