Homilija na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14.9.2020. Ispis E-mail
Utorak, 15 Rujan 2020 06:14
Share

mons. Giorgo Lingua, apostolski nuncij u RH

Homilija na blagdan Uzvišenja sv. Križa

Sisačka katedrala, 14. rujna 2020.

 

Preuzvišeni,

draga braćo i sestre!

Uvod

Radujem se što danas po prvi put u Sisačkoj biskupiji slavim svetu Misu i to na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, kojemu je posvećena ova katedrala.

Ovaj je blagdan nastao s ciljem da se istakne središnji značaj otajstva križa u teologiji i u kršćanskom životu.

S posebnim ganućem slavim s vama ovaj blagdan imajući pred očima sve muke i patnje, koje ste posebno za vrijeme Domovinskog rata prošli zajedno sa svojim Biskupom, tada župnikom na ovim prostorima. Duboko sam svjestan da su mnoge rane, duboke i bolne, još uvijek otvorene.

Podno Žumberka, blaženi Alojzije Stepinac, kroz dulje razdoblje svog života, nosio je svoj križ mučeništva hrabro i odvažno.

Upravo njega nam je Crkva postavila kao učitelja vjernosti Kristu Raspetom u mučeništvu i progonstvima. Zato u našim križevima, koji su katkada vrlo teški tražimo njegov zagovor, da u svim svojim mukama svoje pouzdanje stavimo u Križ Krista Raspetoga s nadom i uvjerenjem da će na kraju On pobijediti.

Križ koji slavimo, štujemo i uzvisujemo nije bilo koji križ. To je Kristov Križ. Nikada to ne smijemo zaboraviti.

Mi taj Križ uzvisujemo jer je bio mjesto pobjede života nad smrću.

Uzvisivati križ, stoga, ne znači pomiriti se s boli, nego vjerovati da patnja ima smisla, čak i onda kada je ne razumijemo i kada se pitamo zašto pate nevini, osobito djeca.

Sam Isus, nevin osuđen, prošao je tim putem, ali se nije zaustavio na križu, otišao je dalje, uskrsnuo je!

Uzvisivati Kristov Križ znači potvrđivati našu nadu u pobjedu života nad smrću, Božje pravde nad ljudskom nepravdom, Božje ljubavi nad ljudskom  mržnjom.

 

Osobno iskustvo

Ako mi dopustite, želio bih s vama podijeliti nešto o svojem osobnom odnosu s križem, ili još bolje, s Isusom Raspetim.

Na dan mog petnaestog rođendana, već sam bio u sjemeništu i sudjelovao sam na duhovnoj obnovi kao pripravi za Uskrs. U mojoj sobici u kući u kojoj sam bio smješten nalazilo se malo raspelo, veličine oko 15 do 20 centimetara. Toga dana, dok sam se molio zahvaljujući Gospodinu za dar života, uzeo sam ga u ruke i počeo ga gledati, ljubiti i s njim dugo razgovarati. Ne sjećam se točno što sam mu sve rekao. Ali znam da nisam toliko obraćao pažnju na običan komad drveta u svojim rukama, jer sam bio usredotočen na ono što on znači. Razgovarao sam s Isusom i ponavljao Mu: „Volim Te. Zahvaljujem Ti što si umro za mene. Želim dati svoj život za Tebe. Darujem Ti sve što imam i što jesam“. Ponavljao sam Mu to puno puta, gorljivo i oduševljeno.

Možda nisam ni znao što znači to što radim, ali znam da je izražavalo moju ljubav, moju zahvalnost Onome koji je umro za mene. Bilo je to poput ispovijesti vjere u Njegovu ljubav koja je išla toliko daleko da je dao život za mene.

To je prvi moj doživljaj, koliko se sjećam, osobnog odnosa s Križem Isusovim. Čini mi se, da sam tada „uzvisio” Kristov Križ. Bilo je to moje osobno „Uzvišenje Kristova Križa.“

Najveća bol

Nekoliko godina kasnije, tijekom ljetnog školskog kampa, jedan nam je svećenik govorio o Isusu Raspetom. Sjećam se da je rekao kako je Isus na križu trpio najveću bol kada je vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Potom je rekao: "Ako je u tom trenutku najviše trpio, onda je u tom trenutku i najviše ljubio, jer tko više ljubi više i trpi". Pozvao nas je da Isusa Raspetoga postavimo u središte svoga života, da nikada ne zaboravimo na Njega, da ga uvijek tražimo, u svakom trenutku, znajući da je Isus prisutan u svakoj boli s kojom se susrećemo jer je On na Križu preuzeo na sebe sve boli čovječanstva, iskusio je sve patnje koje ljudi mogu trpjeti: kako tjelesne tako i duhovne. Nema boli na svijetu koju On u tom trenutku nije osjetio.

Te su me se riječi doimile, ganule me i poticale da tražim bol u sebi i oko sebe kao način sudjelovanja u Isusovoj muci.

 

Odabir Isusa Raspetoga i Napuštenog

Tako sam malo po malo počeo stavljati Isusa Raspetog i Napuštenog na prvo mjesto, u središte svoga srca i uma. Stavio sam Ga ispred svega ostaloga, čak i ispred svećeništva. Govorio sam samom sebi: Moj izbor nije da postanem svećenik,  moj izbor jest ljubiti Isusa Raspetoga. Bilo bi žalosno postati svećenikom a ne biti zaljubljen u Onoga koji je sebe žrtvovao za nas, u Onoga koji daje smisao mom svećeništvu.

Od tada Mu, svakoga jutra, čim se probudim, zahvaljujem za njegovu ljubav i obnavljam svoj odabir riječima „EVO ME!” što znači: spreman sam, dođi, čekam te. Ne znam kako će izgledati križ koji me danas čeka, no spreman sam prihvatiti onaj koji si Ti pripravio za mene. Ti si Onaj koji me  ne traži.

Tako sam se 19. siječnja 1989. neopozivo i svečano posvetio Njemu obećavši mu vječnu vjernost.

Nažalost, mislim da ne mogu reći posve iskreno da sam mu uvijek bio posve vjeran, ali mogu reći da nije bilo dana a da me nije došao posjetiti On koji je postao "Zaručnik" moje duše. Da, On je  uvijek  vjeran!

Toliko puta mi je  bilo teško prepoznati Ga, ali nikada nisam posumnjao da je "uzimati svoj križ svakoga dana" (usp. Lk 9,23) značilo susresti se s Njim. U svakoj se boli nazire Njegovo lice.

On je u siromahu, On je u antipatičnom, u nepodnošljivom, u drugačijem, u neprijatelju, u usamljenom, u gladnom, u nezaposlenom, u imigrantu, ali On je i u bolesti, u samoći, u prijekoru, u tuzi, u neuspjehu, ukratko, u svemu onome što mi se ne sviđa, čak i u grijehu koji sam počinio!

Mnogo puta je križ bio težak, često sam ga poželio promijeniti, izabrati neki drugi, ali tek kada bih uspio reći "DA" onome što  je On pripravio za mene, "mojem" križu, kao da je nekom čarolijom "njegov jaram postao sladak i njegovo breme lako“ (usp. Mt 11, 30).

Ponekad sam imao dojam, kao što piše sveti Pavao, da imam trn u tijelu i molio sam Ga da me oslobodi. Potom sam shvatio da ukloniti taj trn znači ukloniti Njega, koji je i meni rekao: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9).

Primjer iz mog svećeničkog života

Nakon svećeničkog ređenja, četiri sam godine radio u velikoj i vrlo živoj župi svoje biskupije. Potom me biskup poslao na studij kanonskog prava na Papinsku crkvenu akademiju kako bih ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. Prihvatio sam, a da nisam točno ni znao o čemu je riječ. Nakon nekoliko mjeseci osjećao sam da nisam na pravom mjestu, da sam neprikladan, nesposoban ... "Pogriješio sam", mislio sam... "Nisam trebao prihvatiti taj biskupov prijedlog " ... "nisam postao svećenik radi ovoga" ... Te su misli preplavile moj um dok sam mislio na župljane koje sam ostavio, na intenzivan rad s mladima, na crkvu koja je nedjeljom uvijek bila puna ljudi, na posjete bolesnicima...

U potpunoj unutarnjoj krizi, šetao sam po terasi kolegija u kojem sam živio, u centru Rima, iza Panteona.

Žalio sam se Isusu i razmišljao kako ću se vratiti biskupu i zamoliti ga da me vrati u biskupiju.

Odjednom začujem kako mi jedan nutarnji glas govori: "Ne sjećaš li se zašto si postao svećenikom? Da bi bio dobar župnik? Da bi nekoga obratio? Da bi ti ljudi pljeskali ili ... zbog Mene? Zar mi nisi obećao da ćeš me postaviti u središte svoga života? Zar mi nisi toliko puta rekao da sam JA Zaručnik tvoje duše? Da sam za tebe SVE?"

Odmah sam shvatio čiji je to bio glas. Ponovio sam mu svoje „DA“, iskreno i odlučno.

U trenu se sve rasvijetlilo, tama je  odmah nestala... „Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost“ (Iv 16,20), duboko sam to doživio.

Shvatio sam, kada se žalim na ono što mi zadaje bol, da se zapravo žalim na Isusa. Odbacivanje boli, neprihvaćanje svoje nesposobnosti i neuspjeha je odbacivanje Krista. Dok ljubiti svoj križ znači živjeti Uskrs jer prelazimo iz smrti u život. Ali ako ga ne prihvatimo, ostajemo pod njegovim teretom.

 

Marija i Uzvišenje križa

Na kraju usmjerimo svoj pogled prema Gospi Žalosnoj, koju sutra slavimo. Ona je uistinu iskusila što znači Uzvišenje Križa.

Ona je ta koja je imala hrabrosti ostati podno križa sve do kraja.

Ona je uzor onima koji žele odabrati Isusa Raspetoga i Napuštenog i ostati mu vjerni do kraja. Ona nije pobjegla, kako su to učinili mnogi. Ona je proživljavala svoju muku zajedno s mukom svoga Sina.

Papa Franjo potresno je opisao Marijinu muku pred Križem, promatrajući je nadasve kao muku jedne majke pred svojim umirućim sinom.

Pročitat ću što je Sveti Otac rekao na Općoj audijenciji od 10. svibnja 2017., misleći na sve majke koje pate zbog gubitka sina ili kćeri  ili zato što je netko od djece otišao krivim putem ili se postupno udaljava. Papa kaže: Marija  prihvaća svoju egzistenciju, kao što se daruje i nama,  s njezinim sretnim danima ali i s njezinim tragedijama koje si nikada ne bismo poželjeli. Sve do najtamnije noći, kada je njezin Sin bio prikovan za drvo križa.

Sve do toga dana, Marije kao da nema u Evanđeljima (…) Ali Marija se pojavljuje uprvo u ključnom trenutku: kada se dobar dio prijatelja raspršio zbog straha. Majke nikad ne iznevjere. Upravo u tom trenutku, podno križa, nitko od nas ne može reći koja je patnja bila okrutnija: ona nevinoga Čovjeka koji umire na mučilu križa, ili pak agonija Majke koja prati posljednje trenutke života svoga Sina. Evanđelja su lakonska i krajnje diskretna; bilježe Marijinu prisutnost s jednostavnim glagolom: „stajala je“ (Iv 19,25). Ona je stajala. Ništa ne govore o njezinoj reakciji: je li plakala ili nije – ništa; ništa što bi opisalo njezinu bol... evanđelja samo kažu „stajala je“. Stajala je ondje, u najtežem  i najokrutnijem trenutku i patila sa svojim Sinom. „STAJALA JE”

Nije otišla. Marija je ondje, vjerno prisutna (…) Ondje je radi vjernosti Božjemu planu.  Od prvoga dana svojega poziva Ona se naziva službenicom Gospodnjom, ali i zbog svojega majčinskog instinkta zbog kojega jednostavno trpi, svaki put kada postoji neki „sin“ koji prolazi kroz muku. Patnje majki: svi smo upoznali jake žene, koje su na sebi ponijele tolike patnje svoje djece.“ Kraj citata.

S Marijom, koju sutra u liturgiji spominjemo kao Žalosnu Gospu, Majku boli,  nanovo obećajmo „STAJATI,”  a ne pobjeći. Gdje postoji neka bol, tamo je i Kristov križ. Nemojmo Mu okrenuti leđa. Ostanimo, poput Marije. Naučimo Mu reći svaki dan iznova naš „ EVO ME!”

Na kraju svijesni smo da je upravo na području današnje Sisačke biskupije Kalvarija bila desetljećima snažno prisutna. Neka Gospodin nagradi sve naše pokojne, posebno one koji su umrli u ratu. Neka utješi sve one koji još uvijek nose teške rane zbog gubitka svojih najbražih. A sve nas neka Kristova Krv preobrazi i oslobodi svake mržnje i zloće. Ljubav Isusova Probodena Srca bila nam izvor nove snage da u svakoj boli i osobnom križu možemo susresti Njega kao svoga Spasitelja, koji nas nikada ne ostavlja i daje punu vrijednost svim našim patnjama, koje su u svojoj konačnici usmjerene prema USKRSU!

Hvaljen Isus i Marija.

 

Twitter