Homilija na đakonskom ređenju 10.10.2020. Ispis E-mail
Subota, 10 Listopad 2020 14:27
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Damira Kunića, Ivana Kuzmića i Rafaela Mlinara

Sisačka katedrala, 10. listopada 2020.

 

/Čitanja: Dj 6,1-7a; 1 Tim 4,12-16; Iv 17,6.14-19/

Dragi ređenici, dragi roditelji i članovi obitelji naših ređenika , dragi Rektore i duhovniče Bogoslovije, dragi svećenici, župnici rodnih župa, župnici mentori, đakoni, bogoslovi, dragi vjernici!

Bog našoj Biskupiji danas dariva trojicu novih đakona: Damira, Ivana i Rafaela. Molimo se za njih da ih milost Duha Svetoga ispuni te da ih Bog obdari onom duhovnom snagom koja im je potrebna da vrše svoju svetu službu za dobro Crkve.

Poput prvih đakona i naši ređenici će u zajednici vjernika zauzeti mjesto služenja potrebnima, ali zato trebaju imati potrebne značajke: biti „muževi na dobru glasu, puni Duha Svetoga i mudrosti“; prvi đakon mučenik Stjepan bio je, kaže sveti Luka, „muž pun vjere i Duha Svetoga“. Važan je dakle „dobar glas“ što govori o odnosu prema ljudima, odnosno da ljudi dobro govore o kandidatu… čuli smo svjedočanstvo da „oni koji su pitani smatraju da su dostojni“. Dakle, važno je da među ljudima naši novi službenici uživaju dobar glas, da ih se poštuje kao časne ljude. Međutim i više od tog mišljenja ljudi važnije je da su oni „puni vjere“ i dvaput se kaže „puni Duha Svetoga“. Čovjek vjere je očito okrenut Bogu, jer kako da o Bogu govori i svjedoči onaj koji nije sav Bogu okrenut? Vjera mora biti u vama, dragi kandidati za đakone, na prvom mjestu, vaša prva karakteristika. Vjera pak znači oslonjenost na Boga tako da je vjernik zapravo onaj koji se u svemu u svom životu upire u Boga, na njemu gradi svoj život jer mu je on temelj i uporište. Ali ne samo da đakon – ili općenito govoreći: službenik Crkve – treba biti na dobru glasu i čovjek vjere, nego treba dopustiti da ga Bog vodi. To znači da je pun Duha Svetoga. Ne ja, nego Bog! Ne vodi me moje niti znanje, niti želja da se ja istaknem, niti sam pošao u ovo crkveno zvanje radi svojih probitaka i ostvarenja svojih zamisli, nego trebam biti na raspolaganju Duhu Božjemu da me on sve više ispunja božanskom mudrošću i da budem instrument u njegovim rukama. Sjećam se dobro kako je papa Benedikt XVI., nakon što je izabran za Petrovog nasljednika, skromno izjavio da je on „strumente insuficiente – nedostatno sredstvo“ Božje, svjestan da sam ne može ništa, ali da se Bog može njime poslužiti kao svojim sredstvom u ostvarenju svojih zamisli.

Uskoro ću položiti svoje ruke na vaše glave, dragi uskoro đakoni Damire, Ivane i Rafaele. Prihvatite tu gestu kao predaju Duha Svetoga, njega primite otvorena srca...

Ovo je jubilarna 1600. Godina od smrti svetog Jeronima, velikog ljubitelja Svetoga Pisma koji je rekao: Tko ne pozna Pisma ne pozna Krista! Zato budite čitatelji ali i oni koji usvajaju Riječ Svetoga Pisma, da biste tu Riječ mogli najprije živjeti, a onda i drugima propovijedati.

 

Sveti Pavao u Prvoj poslanici svome učeniku Timoteju govori: „dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju… ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po polaganju ruku“ (1 Tim 4,12-16). Pavao gleda svog mladoh pomoćnika Timoteja i pišući njemu opominje zapravo njegove vjernike kad kaže: „nitko neka ne prezire tvoje mladosti!“ Mladost, koja je danas u velikoj cijeni jer svi bi vječno željeli biti mladi, može biti i zapreka. Tako neki mogu reći: što ti imaš nama govoriti, pa još ništa nisi proživio. Ili: kako da on nas starije uči, gle kako je još nezreo! Pa ipak u Gospodina nisu važne godine, u njega je važnije nešto drugo: pripadati mu ili ne pripadati mu. Ima na žalost puno starijih ljudi koji su nezreli pa, ako ih usporedimo s mladim kršćanima koji su hrabro i poletno krenuli za Kristom, tada mudrost koja bi trebala resiti ljude sijede kose ne boravi u njima, već naprotiv: u mladima koji su po godinama manje zreli ali su po vjeri i po svojim vjerskim stavovima zreliji od mnogih staraca. Tako i psalmista kaže: „razumniji sam i od staraca jer Tvoje čuvam naredbe“ (Ps 119,100).

Evanđelje po Ivanu donosi nam Isusovu velikosvećeničku molitvu u kojoj on, naš Gospodin i učitelj, moli za sve svoje učenike, a posebno za svoje apostole, a to znači i za nas, nasljednike svetih apostola, biskupe, svećenike i đakone. On moli svoga nebeskog Oca da ih „posveti u istini“. To je zanimljiva molitva. Ne moli dakle naš Gospodin svoga Oca da njegovim apostolima dade na prvom mjestu zdravlje, niti da ih obdari velikom intelektualnom snagom, ne moli ni sposobnost da njegovi učenici budu dobri komunikatori, da budu dobri organizatori, što bismo danas rekli – menađeri… ne! On moli za njih da budu „posvećeni u istini“! To Isus dvaput ponavlja u ovoj svojoj molitvi. On tu još govori kako ne koji su njegovi svijet mrzi „jer nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta“. Ako pripadamo Isusu, tada ne pripadamo svijetu. I ako idemo za njim, trebamo biti spremni nositi i njegovu sudbinu odbačenih i prezrenih. No Isus ne moli da ih Otac uzme iz svijeta, nego da ih očuva od Zloga. Gospodin šalje svoje učenike u svijet, on šalje nas, draga braćo svećenici, on šalje i vas, dragi đakoni! Ne šalje nas u idealan svijet, nego u takav koji je grješan, slab, pao svijet. Ali mi ne nosimo sebe nego nosimo njega, onoga koji spasava svijet. No, da bismo mogli nositi njega, potrebno je ovo si posvijestiti: „tvoja je riječ istina“. Ako tražimo kako biti posvećeni u istini, tada trebamo slušati i vršiti Božju Riječ. U tome nam opet može pomoći sveti Jeronim, ljubitelj Božje Riječi.

I sveti naš blaženik Alojzije. On je budućim svećenicima, bogoslovima , 25. lipnja 1934. ovako govorio:

Dragi moji mladi prijatelji! Došao sam, da Vam rečem par riječi i da Vam s njima navijestim zajednički naš program rada…Svrha mog dolaska jest, da Vam iskreno na dušu stavim par pobudnih misli, koje mi leže na srcu, a koje bih htio učiniti i Vašim mislima u svetom svećeničkom radu…

Dragi prijatelji, zapamtite jedno. Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnosti pastira Vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti,  da se izvrne ovaj rad,  da Vas vode oni, koji treba da budu od Vas vođeni.

Znam, mlad čovjek u pastvi lako stekne simpatija. Ali nisu uvijek sve simpatije dobre. Nisu sve korisne. Uvijek treba znati tako upravljati narodom, da svi imadu u svog župnika povjerenje i on da kod svih može nastupiti s pravom pastirskom vlašću. Evo vam za primjer jednoga župnika, koga ja poznam. On je plemenitom dušom svojom osvojio srca svog naroda tako, da može uvijek  s uspjehom i koriti i opominjati i voditi sve, a da ipak ne gubi ljubavi i povjerenje u narodu. Budite dakle pravi pastiri, svjesni si svoje zadaće.

Druga stvar, koja me uvijek boli i žalosti, jest taj rascjep u katoličkim redovima…

To je norma po kojoj prosuđujem ja, a tako prosuđujte i vi: borac Kristov i samo to, a sve druge lične zadjevice i nesuglasice stavite pod noge, bez obzira na ličnosti i imena.

Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve, što nije vrijedno imena: borac Kristov. Nadalje, moji pogledi u prosuđivanju našeg narodnog života i svijesti, uvijek su stalni i jasni. Mi se kao svećenici ne možemo baviti stranačkom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo, i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.

Više put sam već spomenuo ovih dana, neka se ne uzme za zlo, ako bi kada eventualno izašla iz mojih usta oštrija riječ. Budite uvjereni svi, da ona proizlazi iz dna duše, koja želi dobro svima bez razlike. Ove misli htio bih da zadržite u srcu svi: i oni, koji svršavaju studij te će naskoro u pastvu, i oni, koji se još pripravljaju.

Osim toga imajmo svi veliko pouzdanje u Boga, čiju pomoć smo toliko puta već oćutjeli, a najviše valjda ja, i to u najrazličitijim životnim prilikama i opasnostima, u kojima sam sto puta gledao smrti u oči…

Još jednom Vam toplo stavljam na srce: radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega.“

Što još reći na ove svečeve riječi? I ja tako želim poručiti vama, dragi ređenici: budite borci Kristovi, budite samo to i ništa drugo. Sve ostalo je nevažno. Zato vam s našim blaženikom to stavljam na srce: boriti se ne za sebe nego za Krista! Ne podlijeći podjelama i zavadama, ne dopustiti da se razdor uvuče u naše zajedništvo! Ne bojati se pokazati i svoje domoljublje jer mi se za Krista borimo u našem hrvatskom narodu, za pobjedu Božju u ovoj našoj jedinoj Domovini.

Molim vas, dragi uskoro đakoni, da izbjegavate svaku priliku koja bi okaljala ne samo vas nego i Crkvu Božju kojoj od danas potpuno pripadate. Vaše posvećenje u istini, kako kaže Gospodin danas u evanđelju, jest posvećenje za Crkvu i vas se od danas neće gledati samo kao pojedince, više ili manje sposobne, pobožne i svete, nego će se u vama gledati Crkvu. Zato ju branite i ne dopustite da se Crkva ponižava nego neka se po vama uzdiže. Jer ona nosi Krista, a njemu jedinome služite. Budite borci Kristovi!

Molimo, dragi Damire, dragi Ivane, dragi Rafaele, molimo draga braćo i sestre, da nas sve vodi Duh Kristov, Duh Sveti, te da u svom životu izvršimo onu zadaću koju nam daje Gospodin. Amen!

 

Twitter