Homilija na zavjetima s. Marije Lucije 8.12.2020. Ispis E-mail
Srijeda, 09 Prosinac 2020 09:12
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na privremenim zavjetima s. Marije Lucije od Presvetog Srca Isusova

Lasinja, 8. prosinca 2020.

 

ČIT.: Post 3, 9-15.20; Ps 98, 1-4; Ef 1, 3-6.11-12; Lk 1, 26-38

Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Izabra nas u njemu prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane.

Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Draga sestro Marija Lucija od Presv. Srca Isusova,

Draga Majko Marijo Natalija, drage sestre Kćeri Srca Isusova,

Poštovana rodbino s. M. Lucije i prijatelji, draga braćo i sestre,

Danas je lijepi dan: za s. Mariju Luciju, za ovu zajednicu sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinji, za sve nas!

Zavjeti s. M. Lucije poziv su i poruka za sve nas. Kako to jedna mlada djevojka želi svoj život posvetiti Bogu u jednoj klauzurnoj redovničkoj zajednici? Što ona nama time poručuje? Želi li propustiti život i njegove izazove, njegove i dobre i loše stvari, da u dobrima uživa a s lošima se bori i nadvlada ih?

Zanimljiv je život klauzurnih sestara. One se povlače i udaljuju od svjetovnog života da bi dublje uronile u duhovni život. Ne bježe one od svijeta, nego u svijetu sklanjaju se u okrilje Božje – jer pogibao vlada bez Boga, bez njega mnogi žive ali umiru u nemiru… Sestre Kćeri Srca Isusova svjesne su da se ne može živjeti i u Bogu i u bogatstvu ovoga svijeta: ili služite Bogu ili bogatstvu, rekao je Gospodin.

Bog je mnogima dao tu moć da i u svijetu živimo od Boga a ne od bogatstva ovoga svijeta, da se bogatimo u Bogu, ali neki se moraju i skloniti jer su im napasti prevelike i boje se da ih neće nadvladati. Stoga je staro načelo monaštva FUGA MUNDI – bijeg od svijeta! Ono što ne možeš nadvladati, toga se kloni! Kao i čovjeka koji je naporan i koji ti ne da mira pa te bombardira svakakvim svojim čudima i zahtjevima, ne možeš drugo nego izbjegavati. To nije nikakva posebna duhovna mudrost, to je naravna logika stvari.

Danas je svetkovina Bezgrješnog začeća BDM. Marija je – kako i dogma govori – od samog začeća oslobođena svake ljage istočnoga grijeha. Dakle, već u utrobi svoje majke Ane, premda začeta naravnim redovitim putem zajedno s ocem Joakimom, sveta Ana nosila je čedo, tu malu djevojčicu Mariju koju je Bog posebnom milošću – radi njezine buduće zadaće koju joj je namijenio – oslobodio svake sjene iskonskog grijeha koji su nam praroditelji predali zbog svoje neposlušnosti Bogu u kojeg su izgubili povjerenje te su radije slušali zmiju – đavla negoli njegove spasonosne zapovijedi. I to je pranepovjerenje usađeno u dušu svakog čovjeka, svaki se čovjek začinje i rađa s tim prvotnim nepovjerenjem i neposlušnošću prema Bogu. A Bog je čovjekov najveći prijatelj. I zato nam je on poslao svoga Sina da nas spasi od tog pragrijeha i ponovno nas s Bogom poveže u prijateljstvo i djetinji odnos.

Takav je odnos prijateljstva udijelio odmah u času začeća Mariji da bi ona mogla dostojna prihvatiti i nositi te roditi Sina Božjega.

 

Marija je tako nama svima, a danas osobito Tebi, sestro M. Lucija, primjer i uzor. Ona doduše nije zaslužna za to što ju je Bog izabrao i što joj je podario tu milost bezgrješnog začeća, začeća bez ljage istočnoga grijeha, ali ona je mogla Bogu reći DA i NE u času kad joj je anđeo Gabrijel – kako smo čuli u izvještaju evanđelja po Luki – došao donijeti poruku da će začeti i roditi Sina Božjega. Ona je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti tu Božju milost, taj Božji dar.

I mi smo tako izabrani, a da nismo to zavrijedili. Ali možemo Bogu reći Da, ako želimo s njim surađivati. To je velika i zanimljiva avantura, ali to je i križ, život koji nije posut samo ružama nego i trnjem. Ali kad se nekoga voli, to nije teško, dapače i po trnju i nošenjem križa najviše se dokazuje prava ljubav. Jer „nije ono“ – kako pjeva jedna stara dubrovačka pjesma – „ljubav prava, kad se srebro, zlato dava. Već je ono ljubav prava kad se srce srcu dava.“ A srce označuje život, čitava sebe, samo srce svoga života, sve što jesam. Mogu li to Bogu darovati? Mogu li vjerovati da on to razumije i tome se raduje?

 

Marija je to prihvatila. Nije joj baš bilo lako. Razgovarala je s anđelom, pitala ga je jer joj nije bilo jasno što je čula. Znala je da će njezin zaručnik Josip tu neočekivanu novost teško prihvatiti … Baš sam ovih dana razmišljao o Josipu i kako je on bio isključen iz tih događaja. Npr. kako je to Marija otišla iz Galileje u Judeju k svojoj rođakinji Elizabeti. Mlada djevojka sama je pošla na tako dalek put. Zašto? –pitao sam se. Je li imala neku zaštitu, je li i Josip pošao s njom? Ili je htjela otići od njega da ga ne gleda tako tužna jer je on vjerojatno silno patio kad je čuo da je ona trudna, a on je znao da ništa nije imao s tim. Ona je vjerojatno najviše pošla radi toga k Elizabeti da se uvjeri da je ona stvarno trudna u starosti, da joj je to stvarno Bog učinio, kako joj je anđeo rekao. Jer to je bio argument kojim je Gabrijel uvjerio Mariju govoreći joj: „Bogu ništa nije nemoguće, njemu je sve moguće!“ Da, Bogu je sve moguće, pa i ono što se čini da je nemoguće. A njoj se činilo nemoguće – pa i nama bi – da djevojka začne dijete bez muža. I što će Josip reći na to? Kako da mu to kaže? Nije bilo lako Mariji, a ni Josipu, a ona se uhvatila za to što je saznala da je i Elizabeta čudesno, premda ne djevičanski kao Marija, začela dijete… no htjela je to provjeriti, to što je povjerovala anđelu i nakon čega mu je izrekla svoj pristanak.

 

Čudesni su ti naši putovi, putovi suradnje s Bogom, putovi Božje milosti. Naši životi su čudesni. Mislim da se ni život sestra M. Lucije ne bi mogao baš tako jednostavno izreći i ispričati u dvije tri rečenice. Mnogo bi toga moralo ostati neizrečeno jer je i samoj osobi koja proživljava neke događaje to teško shvatljivo, nekada je sve to doista puno Božjih otajstvenih zahvata, puno čudesa, rekli bismo.

 

Marija nas uči otvorenosti Božjim zahvatima u naš život. Ona nas ne odvaja od naših bližnjih, ali nam pokazuje kako je moguće i njih voditi u nova iskustva, posve neshvatljiva i čudesna, a koja stavljaju na kušnju našu ljubav, ali ako se oslanjamo na Boga, ona su moguća i mijenjaju naše živote te postajemo oruđe u Božjim rukama, da ostvarimo ne svoje nego njegove planove.

 

U prvom čitanju čuli smo kako je prvi čovjek pao na ispitu povjerenja u Boga. Bila je to prva Eva, majka svih živih koji su izgubili Božju milost jer ona nije Bogu do kraja vjerovala, te je trebala doći nova Eva, majka svih onih koji budu živjeli od Božje milosti, koji se neće bojati pouzdati se u Boga i kada sve ne razumiju.

 

U poslanici sv. Pavla Efežanima govori se o predodređenju: Bog nije samo Mariju nego i sve nas izabrao i predodredio da budemo sveti i bez mane, da budemo ono što on hoće, a ne što hoćemo mi, međutim dao nam je slobodnu volju i otada čovjek često ne sluša Boga, ide svojim putem, traži svoju sreću, ne vjeruje da mu Bog želi dobro i kada ga vodi kroz dolinu suza i križnim putem… ali on je naš jedini pravi prijatelj.

Marijin pristanak: „Neka mi bude po Tvojoj riječi – Fiat mihi secundum verbum tuum“ putokaz je i za sve nas. Putokaz je i za Tebe, sestro M. Lucija, da slušaš više Božju riječ nego svoju, da njegova volja bude na prvom mjestu u Tvojem životu, da se njemu posvetiš kako to on hoće a ne kako hoćeš Ti…

 

Molimo se za to da se to ostvari, sa s. M. Lucijom i sa svima nama.

Neka nas Marija vodi, neka nam ona pokazuje put. I kada dođemo u slijepu ulicu ili ne vidimo dalje kako i kamo, pogledajmo nju i nju zazovimo za pomoć. Ona će doći i neće nas ostaviti da lutamo. Amen.

 

Twitter