Homilija na Preobraženju Gospodnjem u Petrinji 6.8.2021. Ispis E-mail
Petak, 06 Kolovoz 2021 14:24
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdanu Preobraženja Gospodnjeg, 10. obljetnici župe i blagoslovu mozaika

Petrinja, crkva Preobraženja Gospodnjeg, 6. kolovoza 2021.

 

Draga braćo i sestre,

Radujemo se što smo danas, na blagdan kojim slavimo zaštitnika ove župe u Petrinji, mogli blagosloviti postavljeni mozaik na kojem je prikazan upravo motiv Preobraženja Gospodnjega. Gospodin na gori preobražen u božanskom svjetlu, a uz njega Mojsije i Ilija, predstavnici Staroga zavjeta te njegova tri izabrana učenika: Petar, Ivan i Jakov.

Zahvalan sam patru Marku Rupniku, teologu i umjetniku koji je sa svojim suradnicima ateljea Centro Aletti iz Rima bio ovdje i od 24.-28. svibnja postavio ovaj mozaik, autorsko umjetničko djelo koje će krasiti ovu crkvu i govoriti o veličini Isusovoj, koji je kao Bog i čovjek preobrazio naše čovještvo.

Citirat ću dijelove homilije samog autora mozaika p. Marka koji je protumačio značenje zanimljivih dijelova ovog mozaika u Petrinji, na misama sa svojim suradnicima 26. i 28. 6. 2021.:

 

„Na našem prikazu možemo vidjeti apostola Petra koji na svojoj lijevoj ruci ima ključ, blago položen u ruci. Gesta i način kako ga drži je dosta značajna, ne drži ga posesivno stišćući ga. Jednostavno dopušta da ključ ostane položen u njegovoj ruci. Sa desne strane vidimo glavu pijetla koji pjeva. Što želimo reći?

Kad god vidimo Petra i pijetla sjetimo se trenutka njegova nijekanja Krista i zaustavljamo se baš kao i moralisti na grijehu. Na isti način kao što su se i učenici na putu u Emaus zaustavili na Kristovoj smrti.

Nisu uspjeli ići dalje. To je nešto karakteristično za našu tradiciju. Međutim to nipošto nije istina. Ikonografija pijetla je sasvim drukčija i govori nam o novom životu: o milosrđu Božjem, o praštanju.

Upravo je sjajno to da je uprava Crkve u rukama milosrđa, to jest osobe koja je iskusila milosrđe – novost života. Jer onaj komu je oprošteno može opraštati. Samo onaj koji ima iskustvo što to doista znači, može tako razumjeti i druge.“

„Zanimljivo je da ključ stoji sa lijeve strane. No desna strana, ruka-desnica, koja prema Bibliji predstavlja našu narav, tu je milosrđe Božje.

No kako je Petar došao do svoga iskustva? Radeći sve iz svoje glave.

Trajno je želio biti najbolji. Kad Krist kaže želimo napraviti ovo – on se odmah slaže i predlaže – „Da, da, ja ću to napraviti.“, razmišljajući – „Vidi ovih, nikada to neće uspjeti, a vidi mene“– stalno je predlagao samoga sebe, nudio svoja rješenja. Pravi majstor u nuđenju samoga sebe.

U duhovnom životu sve stvari koje činimo mogu postati prava kušnja. Točno ispod privida dobra skriva se jedan neotkupljeni „ja“ koji trajno nudi samoga sebe kao rješenje. Međutim kako je religiozan, ne može se nuditi u nečemu što izgleda kao zlo pa se predlaže u onomu što izgleda dobro. Jedina ljudska aktivnost koja gotovo nema tu mogućnost, koja je otporna na kušnju i zlo jest prihvaćanje. Doista, kad je Petar uspio prihvatiti Kristov pogled rodio se novi Petar.

To nam dopušta razumjeti da - dok sam ja zauzet prihvaćanjem, prihvaćam Boga. Ispunjam se jer se praznim od sebe sama, budući da prihvaćanje nije nuđenje samoga sebe. Istina je da kada netko prihvaća pa oko toga pretjeruje opterećujući se mnogim poslovima, Isus kaže nešto slično kao Marti: „Nije da to baš činiš s ljubavlju, jer se ljutiš na onu koja ovdje sjedi“. Prihvaćanje upravo označava stav u kojem ja nisam protagonist. Što si aktivniji na taj način, više se ispunjavaš onim što prihvaćaš. Upravo je to divno, jer ako pogledate poslije Petra vidjet ćete da su mu obje ruke i otvorene i obje su pune. Sad su pune jer je pijetao zapjevao. Da nije zapjevao Petar bi bio pun jedino samoga sebe, jer se poslužio Gospodinom da se vidi kako je on dobar.“

„Vidjeli smo sliku Petra i smisao vodstva Crkve koje se temelji na iskustvu milosrđa. Pijetao je trajna memorija novoga života koji se događa po praštanju. Ako je vodstvo Crkve takvo, razumije se zašto ikonografija pored Petra stavlja Mojsija, koji se pojavljuje. Mojsija prikazujemo malo iznad Petra jer se pojavljuje iz Slave, a ploče s deset zapovjedi smještaju se iza Kristova tijela. Zanimljivo, jer nam prikaz otkriva kako je cijeli Zakon ispunjen u Kristu i da mi sudjelujemo u Zakonu ne kao oni koji ga trebaju vršiti, već sudjelujemo u ispunjenju Zakona u Kristu.

Stoga Preobraženje koje je svjetlost koja se očituje iz Kristova čovještva ushićuje Petra i dovodi ga do poklika: „Kako nam je dobro biti ovdje!“ Dolazi iskustvo ljepote. Prisutnost Boga i čovjeka u istoj osobi očituje nešto toliko izvanredno i jedinstveno da je riječ koja to izražava - ljepota.

Ondje gdje religija ostaje pod teretom Zakona, onoga što treba vršiti, nikada se ne dolazi do iskustva za koje možemo reći: ljepota. U stvari ako čitate evanđelja uočit ćete kako farizejima u potpunosti nedostaje iskustvo ljepote i slavlja. Jednostavno ga nema.

Petar izrazom „načinimo tri sjenice“ i „dobro nam je ovdje biti“ izriče potrebu čovjeka da ostane u jednom takvom stanju, biti dio zajedništva s Bogom. Upravo to iskustvo zajedništva Boga i čovjeka je iskustvo ljepote, drugim riječima ostvarene ljubavi (Starenski). Divna je istina da upravo činom ispunjavanja Zakona u Kristu nam se otvara mogućnost sudjelovanja kojom Bog omogućuje čovjeku živjeti u zajedništvu s njim u kojem je moguće živjeti vršeći volju Božju. To je moguće samo kad imamo sudioništvo u Kristu. Kršćanska askeza i napor svakog kršćanina jest kako ostati u Kristu. Kako ga ne napustit, ne udaljiti se, ne izdati ga, ne dopustiti da ga ikada izbijemo iz glave, također religiozne. Jer uvijek postoji opasnost da se Kristovi učenici ne vrate na religiju i prestanu živjeti vjeru, koja je iskustvo Crkve, iskustvo ljepote i ostvarene ljubavi zajednice koja živi u Kristu i koja ostaje u Kristu i na kraju, Isus nas i poziva „ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9).

S druge strane vidimo Ivana koji podiže Evanđelje s duhovnim (pneumatskim) križem. To je zaobljeni križ koji simbolizira Duha Svetoga. Ivan preko podignutog Evanđelja gleda u lice Kristovo i pokriva usta proroka Ilije. Kako Zakon nema više što reći jer je sve dovršeno u Kristu tako se i sve proroštvo ispunja u Kristu. Sve ono što je Bog želio priopćiti čovjeku rečeno je u Kristu. Dakle, proroci Staroga zavjeta i ono o čemu je govorio Ilija sada se vidi. Krist u Nazaretu, u nazaretskoj sinagogi očituje ispunjenje proroštva i tako se i predstavlja. Dakle ono o čemu ste slušali sad je ispred vas. To je dobro zato što Evanđelje nije knjiga već osoba Isusa Krista. U Drugoj poslanici Korinćanima se upravo na taj način opisuje - „zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja“ (2 Kor 4,4).  Tu je Krist Bog u čovještvu. Ono što je i Ivan veličanstveno mogao reći u svom proslovu: „vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Iv 1, 14-15). Gdje smo to vidjeli? U Kristovu čovještvu.

Budući da su evanđelja napisana na grčkom vidi se da se pojam istine evanđelistima više sviđa u grčkom negoli u hebrejskom smislu. U hebrejskom izraz emet označava nešto što je toliko čvrsto – čvršće od neba i zemlje. Drugim riječima istina je jedina postojana stvarnost koju poznajemo. Sve ostalo može propasti, ali to ostaje. Kao što nam pojašnjava veliki stručnjak za Evanđelje po Ivanu Ignace de la Potterie, ono što nikada ne propada jest odnos Oca i Sina. To je istina u Evanđelju po Ivanu. Međutim, pođemo li od grčkoga shvaćanja istine ono je još ljepše. Riječ aletheia, alethos jest ono što se izvlači iz zaborava. Ono što je bilo zaboravljeno i nestalo sada se ponovno pojavljuje, izlazi van. Što se to pojavljuje? To da čovještvo očituje sinovski život, jer očituje Boga kao Oca.

Što smo mi učinili? Na tragu Ivana koji podiže pogled i Petra koji se susreću u Kristovu licu, oni svaki sa svoje strane preusmjeruju na Očevu ruku. To znači da je Preobraženje očitovanje zajedništva božanskih osoba. Stoga iz Očeve ruke, koja je stalno otvorena, koji ne traži ništa, i ne zadržava ništa proistječe božanski život, to jest Duh Sveti, u kojemu mi imamo sudioništvo kao u krsnoj vodi u koju se uranjamo, kojom se napunjamo, u koju se utiskujemo, natapamo se tim životom.

Zapravo, Preobraženje, dogmatski govoreći, nije ništa drugo nego čovještvo koje očituje sinovstvo jer ima život Boga Oca. To je očitovanje Boga oca čovještva, a to ne može učiniti nitko drugi nego Sin. Oca pokazuje samo Sin. Drugi to ne mogu učiniti.

Dakle, tako vidimo kod Ivana kako se preko Evanđelja koje je riječ, a riječ je slika, a slika tijelo, pokazuje očinstvo. Ispod je Jakov, kojega kršćanska ikonografija kao jednoga od apostola prikazuje malo iskrivljena zbog ove scene. Istina, to varira, jer je nekad u takvom obliku prikazan jedan, drugi put drugi apostol. Mi smo se odlučili za Jakova budući da je on onaj koji je izabran od apostola da nastavi dijalog s tvrdom šakom židovstva. On navlači veo kao Mojsije koji nije mogao gledati u gorući grm jer mu je sjaj prejak.

Vidite koja je razlika. Petar kaže kako je tu lijepo pa ostanimo ovdje i napravimo tri sjenice. Međutim Jakovu je to previše, kao da ne može izdržati. I zapravo je Jakov ovdje učinio dobro. Zašto? Zato što treba pokazati da je sve tako bijelo i bez ikakve sjene. A to znači da dok mislim da se Krist objavljuje izvana i da se Bog objavljuje izvana nikada ga neću upoznati. Bog se ne poznaje izvana. To je religija. To je Mojsije pred gorućim grmom. A događaj s Mojsijem pred gorućim grmom zaključuje se njegovim poznavanjem sebe, jer zna što ga Bog zove da učini i koji je smisao njegova postojanja. To je veoma važno. Iz gorućega grma Bog prelazi unutar Mojsija s Mojsijevim poslanjem. Zašto? Bog kaže: „Sišao sam jer sam čuo vapaj, jauk i patnju svoga naroda. Sišao sam da pomognem narodu. I što sada radim? Šaljem tebe u Egipat da izbaviš narod.“ I tko je sišao u Egipat da izbavi narod? Bog. Bog je onaj koji djeluje u Mojsiju.

Prema tome, ova iskrivljenost želi reći da sve dok ne shvatimo da se ova svjetlost objavljuje unutar nas, mi još nismo postali dio preobraženoga čovještva, nego želimo putem askeze intervenirati izvana sami na sebi samima: neću činiti ovo, neću činiti ono, neću reći ovo itd. i zapovijedam samomu sebi. Ali to je izvana i to nas čini robovima. To nas čini sklonima taštini i oholima ako nekoliko dana uspijemo nešto napraviti. Tako postaješ superboy i svima sudiš.

Budući da je život svjetlo, život treba biti unutra. Ako nije tako onda smo mrtvi. Tek onda kada počneš shvaćati da si dio preobraženoga čovještva u Kristu, tada počinješ doživljavati Krista kao svoga Otkupitelja i Gospodina. Jer tada se tvoje stanje mijenja, ne zato što si ti odlučio nego zato što si prihvatio Krista. To majstorski opisuje Pavao u gotovo svim svojim poslanicama. Jer dok se to nije dogodilo sve je bilo beskorisno. On je činio sve što je Mojsije propisao, ali nije se dogodilo ništa. Ali u prvom poglavlju Poslanice Galaćanima piše: „Ali kad se (Ocu) svidjelo otkriti mi Sina svoga ….ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene.“ (Gal 1,15-17). Budući da mu je Krist u nutrini rekao sve, nije mu trebalo više ništa.

Na taj način, da zaključimo, pokazuje se kako u Preobraženju preko čovjeka sudjeluje čitavo čovječanstvo i sve stvorenje. Zato je tu ovaj neprobojni badem. Jer ti ne možeš sam od sebe doći Kristu. On je poveo apostole sa sobom na goru. Ja nisam do njega došao sam. On zove, a tko ga slijedi taj dolazi. Ni sunce ni mjesec ni čitavo stvorenje nemaju nikakvu svjetlost od sebe samih, jer napokon sve stvorenje prima svjetlo Riječi po kojoj je stvoreno. Ta riječ sada je također tijelo svemira i prema tome ni sunce, ni mjesec ni sve što postoji ne osvjetljuje Krista, nego su oni osvijetljeni od Krista upravo kao što se sada događa u euharistiji. Kruh, čovjekov rad, očitovat će Tijelo Kristovo. Tijelo Kristovo ne samo od riječi, nego od riječi koja je slika, a slika je tijelo. Tijelo Kristov nije samo jedan čovjek nego zajednica, crkveno zajedništvo. Stoga Tijelo Kristovo je Crkva.

Kako vidite Preobraženje uvijek se treba prikazati tako da ide prema četvrtoj dimenziji, a to znači da ta scena bude otvorena prema nama koji stojimo ispred. Jer tako se u njoj sudjeluje zajedno s čitavim stvorenjem. Stoga ovi slojevi zemlje, koje smo, ponizno mislim dobro napravili, upravo pokazuje to da Preobraženje ništa ne zapostavlja. Sve je uključeno u očitovanju Riječi kao Sina Božjega koji je postao čovjekom.“ (M.R.)

Doista smo zahvalni p. Marku ne samo na krasnom mozaiku nego i na teološkom tumačenju ovog mozaika. Ja bih još dodao povijesni kontekst samog izbora Preobraženja, župe i crkve. Naime, dok čitava Hrvatska na nacionalnoj razini slavi 5. kolovoz kao Dan pobjede, mi u Petrinji i u našim gradovima diljem Biskupije slavimo 6. kolovoz kao dan oslobođenja jer taj dan smo 1995. oslobodili Petrinju, Glinu, Kostajnicu… Želio sam stoga da u Petrinji i Crkva sudjeluje u tom slavlju slobode te sam prije 10 godina osnovao župu Preobraženja Gospodnjeg da bi se taj dan i u Crkvi slavio kao dan pobjede i slobode. Premda je to crkveni blagdan taj je dan i naš petrinjski novi blagdan slobode: kao što je zbog oslobođenja od Turaka 10. kolovoz postao Dan Petrinje, tako i u novijoj povijesti zbog oslobođenja od srpskog okupatora 6. kolovoz treba biti slavljen kao Dan slobode i pobjede.

Gospodin se pred svojim apostolima preobrazio te im pokazao svoju uskrslu slavu čime ih je ohrabrio za dan muke koja je imala doći. I nas blagdan Preobraženja s jedne strane podsjeća na preobraženje naše Petrinje, koja je od okupirane, porušene i prognane Petrinje hrabrošću naših hrvatskih branitelja i čitavog naroda postala preobražena u hrvatsku Petrinju, slobodnu i ponosnu, a s druge strane to nas i obvezuje da danas i sutra gradimo takvu Petrinju koja će održavati taj ponos i razvijati se u kršćanskom i ljudskom smislu prema onim vrijednostima za koje su živote položili naši branitelji ali i muževi, mladići, djevojke i djeca.  Bog neka vodi sve nas i dovede do vječnog preobraženja! Amen.

 

Twitter