Homilija na blagdan Velike Gospe u Gori 2021. Ispis E-mail
Nedjelja, 15 Kolovoz 2021 11:51
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Velike Gospe

Gora, svetište Majke naših stradanja, 15. kolovoza 2021.

 

Dragi vjernici,

Ovogodišnja proslava Velike Gospe održava se u posebnim okolnostima o kojima ne možemo ne razmišljati i zbog njih se moliti Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj. To je potres koji nas je pogodio na kraju prošle 2020. godine i čiji je epicentar bio upravo ovdje, na području ove župe. Mnogo je kuća uništeno, mnogo ljudi ostalo je bez svoga doma. Bila je zima i nije bilo lako u toj nesreći snaći se i preživjeti, ali velikodušna pomoć stizala je sa svih strana. Toliko solidarnosti i pomaganja nismo doživjeli od Domovinskog rata. Naš Caritas je učinio puno puno dobra mnogim pogođenim ljudima. To nastavlja i dalje. Stoga velika hvala svima koji pomažu! Bogu smo zahvalni za svaki iskazani znak blizine i pomoći. Na žalost i mnogo naših prelijepih crkvi je ili uništeno ili teško stradalo: u siječnju, veljači i ožujku 31 župna crkva bila je onesposobljena za bogoslužje, s crvenom ili žutom naljepnicom, što znači ili trajno ili privremeno neupotrebljiva. Sada je taj broj 27, ali još uvijek prevelik za našu Biskupiju, koja ima 63 župne crkve. Dakle, gotovo polovica je onesposobljena. Odmah smo prijavljivali sve te štete i započeli s Ministarstvom kulture provoditi hitne mjere sanacije na crkvama koje su spomenici kulture. Sada je već u postupku provedba 2. koraka tih hitnih mjera. Već u veljači smo naručili i od svibnja počeli postavljati 14 montažnih dvorana koje će privremeno zamijeniti crkve u onim župama koje nemaju mogućnost korištenja neke zamjenske dvorane za okupljanje na liturgijska slavlja. I u Gori podižemo jednu takvu dvoranu. A crkvu smo sanirali dok ne započne obnova koja će na žalost duže trajati jer su oštećenja velika. Zamislite, još dvije godine otplaćujemo kredit za izgradnju naše crkve MB Gorske, a ona je toliko oštećena od potresa da je neupotrebljiva. Daj Bože, da što prije počne i bude završena obnova i ove crkve i tolikih drugih naših svetinja koje je potres porušio. No, daj Bože, i zagovorom Bl. Djevice Marije, da se obnove i naše škole i posebno toliki domovi da svi oni ljudi, kojima su domovi uništeni, mogu u njima mirno živjeti i raditi. Privremene zamjenske kućice, tzv. kontejneri, neka trebaju što kraće! Dom je simbol obitelji i domovine. Stoga je važno što prije obnoviti i izgraditi dom.

 

Mogli bismo reći da je ponovno aktualiziran naziv koji smo izabrali za ovo marijansko svetište: Marija, Majka naših stradanja. Da, Marija s nama stradava, ona je s nama u našim bolima i poteškoćama, ali ona je naše Sunce, koje nam sja i kad je teško diže pogled Kristu Gospodinu. Ona je prva od ljudi na nebo uznesena, dakle uskrsnula od mrtvih i sada je u nebeskoj slavi sa svojim uskrsnulim Sinom Gospodinom našim Isusom Kristom. Ona i nas vodi istim putem i pokazuje nam Krista do kojega se može doći samo po križu.

 

U svojoj duhovnoj oporuci bl. Alojzije kard. Stepinac napisao je i ove riječi upućene svojim vjernicima:

Život bi u obitelji bio težak kad ne bi bilo majke. Crkva je jedna velika Božja obitelj. Bog se pobrinuo za Majku te obitelji, a to je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka naša.

Dragi moji dijecezani! Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa kad su polazili u boj 'za krst časni i slobodu zlatnu'. Pred Njezinim su svetim likom klečali raskajani moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru one koja je 'utočište grješnika'. U nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono što veli Mudrac: 'Tko časti mater svoju, sabire blago' (Sir 3,4). Samo komunističko bezboštvo, koje je odbacilo svaki stid, bilo je u stanju kad se je dočepalo vlasti u našoj domovini da čak u školske udžbenike uvrsti besramnu hulu protiv Bogorodice, koju sam im uostalom spočitnuo već 1946. na poznatom nazovi-sudu, kad su se ponadali da će jednim potezom pera izbrisati Katoličku Crkvu iz naše domovine. Ne dao Bog da ikada itko od vas pođe tragom tih nesretnika u huljenju Bogorodice! Za takvoga će vrijediti riječ istog Mudraca: 'Tko ogorčava život materi svojoj, proklet je od Gospoda' (Sir 3,16).“

A u jednoj katehezi naš je sveti Blaženik također napisao i ovo: „Bog nije svoje milosti pričvrstio na zvijezde nebeske; jer ih mi ne bismo mogli odande skinuti. No, Bog nije svoje milosti potopio poput bisera ni u dubine morske; jer odatle ih opet ne bismo mogli ni izvaditi. Bog je svoje milosti položio u ruke Marijine, u majčinske ruke, jer su majčinske ruke uvijek spremne punim šakama dijeliti.“

Marija je pravi heroj ljubavi, na koju bismo mogli primijeniti također Blaženikove riječi: „Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi. Da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe što je bolesno; da poviju što je ranjeno; da svežu što je slomljeno; da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima što plaču.“

 

A mi smo, i baš u svetištu Majke Božje Gorske, oni koji smo ranjeni, slomljeni, žalosni, oni koji plaču. Potres koji je pogodio našu Biskupiju nanio je mnoge rane na našim crkvama, također i ovdje u Gori na tek podignutoj crkvi Uznesenja BDM, koju smo nakon dugogodišnje gradnje posvetili 8. prosinca 2015., dakle samo pet godina prije potresa koji ju je teško oštetio.

Ali mi nećemo i ne smijemo kloniti, ni gledajući naš napaćeni narod koji je ostao bez svojih domova, ni promatrajući naše porušene crkve, naše svetinje. Ipak naše svetinje nisu prvenstveno zgrade, pa bile one ne znam kakve umjetničke i povijesne nacionalne vrijednosti. Naše su svetinje ljudi, sveti ljudi koji nas vode i potiču da i mi idemo prema svome cilju. Svakako najsjajnija zvijezda na našem je nebu Blažena Djevica Marija. A onda je sigurno najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu, naš sveti blaženik kardinal Alojzije Viktor Stepinac.

 

Ovogodišnje slavlje Velike Gospe ovdje u Gori ima jednu novost, a to je naša velika radost: blagoslov novopostavljenog Križa s Isusom i podno križa s Marijom, našom Majkom koja je sunce naših stradanja. To je originalni rad ak. kipara Tomislava Kršnjavija, autora također likova Marije i Isusa u samoj crkvi, u prikazu Marijina uznesenja i krunidbe na nebu. Ovaj križ je sigurno jedinstven po tome što je isklesan iz mramora, težine je 6 tona, a prikazuje Isusa na križu i Mariju pod križem koja rukama grli noge Isusove i podiže svoje oči koje se susreću s očima Krista koji ju gleda s križa. Što je u tom pogledu rečeno? Što je osjetio Gospodin kada ga je Majka grlila pod križem dodirujući mu noge koje su bile prikovane na križ? A što je doživjela Majka Marija gledajući Sina koji umire u mukama na križu? To je njihova tajna, ali sigurno je da je tu bilo neizmjerno puno boli, međutim tu je skrivena i velika nada, nada da ova patnja i smrt imaju smisla i da će tako Krist spasiti čitav svijet, sve ljude. Marija je sigurno znala za Isusove riječi kako će, nakon što umre, treći dan uskrsnuti. I stoga je i tom času patnje u njoj tinjala nada, nada pobjede nad smrću, nada uskrsnuća.

 

Kao što smo doživjeli u potresu, s jedne strane veliku patnju i razaranja, pogibao i strah, s druge smo strane doživjeli veliku ljubav, solidarnost i pomaganje prije svega naših Hrvata ali i svih ljudi iz cijeloga svijeta, tako da je u nama ostala sačuvana nada i vjera da ćemo i te poteškoće nadvladati. Tako je i u susretu s patnjom i smrću: svaki čovjek, pa i narod, to mora proći, ali zar je naš pogled prikovan samo za patnju i križ? Ne, jer mi smo učenici Uskrsnulog Gospodina i oni koji slijede Majku Gospodinovu te vjeruju da je Bogu sve moguće.

 

Koji bi potres bio najgori, pitamo se: je li to potres od 6 ili 7 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, onaj koji ruši crkve, bolnice, škole, kuće i sve nastambe tako da ljudi ne mogu u njima boraviti, dapače da pogibaju od njega i djeca i starci? Ili je to dapače samo znak onog goreg potresa koji potresa naše duše, koji nas ispunja strahom i nanosi trajne posljedice u odnosima prema Bogu i ljudima?

Ovaj prvi nas je pogodio i znamo koliko je razoran i strašan. Ne ponovio se! Molimo dragog Boga da nas sačuva te se više zemlja ne trese i ne stradavaju naše kuće. Ni u Hrvatskoj ni na Haitima, gdje je ovih dana teško udario potres i donio mnoge žrtve. Ali još više molimo Boga za zaštitu, i Blaženu Djevicu Mariju za pomoć, da nas ne pohodi potres duše, ali ne onaj pozitivan da se probudimo i da nas potakne da progledamo te se obratimo, nego onaj zao koji bi nas mogao odvratiti od Boga, koji bi nas mogao pomaknuti iz naše usidrenosti u Bogu, koji bi nas mogao okrenuti u zlo. Kao što su veliki potresi u životu ljudi: smrt dragih nam ljudi, rastave među supružnicima i zbog toga patnje djece, nepravde koje se nanose našim braniteljima, teška korupcija prije svega političara koji uništavaju narod i tjeraju ga iz domovine… Toga se bojmo i molimo BD Mariju da nas sačuva od takvih potresa te se nikada ne udaljimo od Boga. Što god nas snašlo, obećajmo to danas Gospodinu, neka nas lomi i ruši, ali duša neka bude spokojna u Bogu!  Kad je bl. Alojzije u zatvoru čuo da su komunisti oduzeli Crkvi i u drugoj nacionalizaciji sva dobra, rekao je: „Neka sve nose! Pa i katedralu! Ali duše nikada!“ Tako i mi, trebamo prije svega čuvati dušu. Zato nas ne smije obeshrabriti nikakav potres, ni zemaljski ni duševni.

 

Kolika nam je vjera potrebna! Pogledajmo samo Mariju, ona je bila u mnogim nevoljama, ali je ustrajala u pouzdanju u Boga.

„ Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? … U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (Rim 8, 35.37) - kaže sv. Pavao.

„Majko Božja Gorska, Isusova Mati,

Sunce naših stradanja ne prestani nam sjati!“

Amen.

 

 

Twitter