Homilija na proslavi blagdana Kraljice sv. Krunice 3.10.2021. Ispis E-mail
Nedjelja, 03 Listopad 2021 20:13
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi blagdana Kraljice sv. Krunice

Zagreb, crkva Kraljice sv. Krunice, 3. listopada 2021.

 

/Čit.: Zah 2,14-17; Dj 1,12-14; Lk 1,26-38/

Draga braćo dominikanci, draga braćo i sestre,

Slaveći danas Bl. Djevicu Mariju, Kraljicu svete Krunice, želimo probuditi u sebi zahvalnost za prisutnost Božju među nama po Presvetoj Djevici. U toj zahvalnosti posebno mjesto zauzima molitva krunice koju upućujemo Bl. Djevici te u kojoj razmatramo otajstva Kristova života po kojima smo zadobili spasenje. Današnji nas blagdan poziva da razmotrimo Riječ Božju koju smo čuli, a koja nas poziva da budemo poput Bl. Dj. Marije odani Bogu, da ga slavimo i zahvaljujemo mu.

U našoj zahvalnosti sjećamo se velikih djela koja je Bog učinio po zagovoru Presv. Djevice, upravo po molitvi svete krunice. Dakako, to je događaj od prije 450 godina, tj. pobjeda kršćanske vojske kod Lepanta 7. listopada 1571. godina, koja je izvojevana na poziv pape Pia V. da sav kršćanski svijet moli krunicu. I ta je pobjeda izvojevana. Tako bismo mogli reći, na neki način, da je blagdan Kraljice svete Krunice borbeni blagdan – jer nas podsjeća na bitku, bitku koju su kršćani vodili i ostvarili veliku pobjedu protiv Osmanlija koji su mačem željeli pokoriti kršćansku Europu i islamizirati ju. Danas su hvala Bogu drukčije prilike, ali obrana naše kršćanske vjere je uvijek na ispitu jer ne samo da kršćansku Europu žele islamizirati oni koji dolaze s Istoka, nego tu našu Europu, kao i našu domovinu Hrvatsku, već dugo nagrizaju razne ideologije, svjetonazori i različite razorne sekularne tendencije koje su već od našeg kršćanskog kontinenta učinile multireligijski, multikulturni i raskršćanjeni kontinent. Papa sv. Ivan Pavao II. pozivao je na reevangelizaciju tj. novu evangelizaciju Europe. Želio je da se Europi ponovno navijesti Evanđelje, da ga svi upoznaju u njegovu pravom svjetlu, da se obnovi kršćanka vjera na našem kontinentu. Borio se i da se u preambuli tzv. europskog ustava navede da Europa ima kršćanske korijene, ali to nije uspio. Europljani su se dakle već odrekli svoje kršćanske vjere. Jesmo li to i mi, Hrvati? Još postoje zemlje, članice EU, koje ističu svoju kršćansku vjeru. Npr. Slovaci, kojima su iz Bruxellesa željeli prije sedam godina zabraniti da na kovanicu od 2 eura stave likove svetih Ćirila i Metoda s križem, za što su oni ipak izborili. Ili Poljaci, koje se neprestano upravo zbog kršćanskih stavova napada i minorizira. Tako su Poljaci 2017. godine zatražili kip sv. pape Ivana Pavla II., kada je Francuska vlada u općini Ploermel u Bretanji sa svog trga naložila da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip svetoga Pape… A da ne spominjemo Mađarsku, koja se pokazuje najjačim zagovornikom svoje kršćanske baštine ne dopuštajući da im Bruxelles nameće neka rješenja, osobito koja se protive njihovoj kršćanskoj tradiciji.

Mi Hrvati nismo te sreće jer nas vode kršćanski političari. Recimo tzv. Istambulsku konvenciju – premda uz veliko protivljenje Crkve i domoljuba - naši su političari bespogovorno ratificirali, iako je kasnije njezin najveći zagovornik priznao da se nekoliko godina poslije time nije ništa promijenilo. Čovjek se pita, a zašto je bilo onda potrebno toliko žestoko to nametati, čak i s ucjenama prema svojima…itd.

Prije 500 godina, točnije 1519. papa Lav X. napisao je u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću da je Hrvatska Antemurale christianitatis – tj. Predziđe kršćanstva. Taj nam je časni naslov dodijeljen zbog zasluga koje su naši stari stekli braneći svojom krvlju kršćansku Europu od prodora islamskih osvajača. Danas, kada bez mača dolaze islamski migranti i ostali useljenici u Europu i u Hrvatsku, posvuda niču islamske bogomolje diljem Europe, pa i Hrvatske. Čak i u mojem Sisku, koji se diči slavnom pobjedom nad Turcima 1593., gradi se đamija.

Što sve to znači i kakve nove izazove stavlja pred nas?

U svakom slučaju današnji blagdan Kraljice sv. Krunice, kako rekoh, borbeni je blagdan, koji traži od nas borbu „za krst časni i slobodu zlatnu“. No, što to znači danas?

Kada razmišljamo o molitvi krunice, tada bi bilo dobro da si posvijestimo što su rekli mnogi kršćanski autoriteti i sveci o toj molitvi:

Bl. Alojzije Stepinac o molitvi sv. krunice, 7. listopada 1945:

"I mi smo, dragi moji vjernici, uzeli to oružje u ruke, da baratamo njime na poseban način, za obranu svojih duša, za obranu kršćanskog poretka u našoj dragoj Hrvatskoj, za obranu kršćanskog poretka u svijetu, bez kojega zemlja postaje pakao. Pozvali smo sve naše vjernike u Zagrebu, da se prihvate tog moćnog oružja, pozvali smo sve naše vjernike čitave nadbiskupije. A mjesec listopad imao je biti putokaz, da ova divna molitva zauzme po svim našim obiteljima i po čitavoj Hrvatskoj opet ono mjesto, koje je nekad imala, i koje joj s pravom pripada. Pozvali smo ih, jer u svetoj krunici vidimo takvo oružje, da je nemoguće da ne bi iznijeli pobjedu nad svim onim zlima u svijetu, ako to oružje, svetu krunicu budemo svaki dan držali u ruci i njime se dostojno služili, to jest toplo i srdačno molili."

„Krunica je najjače oružje.“ – govorio je sv. pater Pio iz Pietrelcine.

Kardinal Sluga Božji Franjo Kuharić rekao je: „Sadržaj krunice jest Isus Krist. Molitvom krunice razmatramo sve temeljne istine Objave. Molitvom krunice obnavljamo i stalno svoju spoznaju o čovjeku u svjetlu Božje riječi. Krunica je jednostavan način da kroz naše misli i srce prođe svaki dan Evanđelje, radosna vijest.“

Papa Ivan Pavao II. često je molio krunicu i napisao je i jedan dokument o krunici „Rosarium Virginis Mariae“, dodajući uz tri klasična otajstva – radosno, žalosno i slavno – i otajstvo svjetla.

Pok. prof. Marijan Biškup, dominikanac, pisao je puno o dominikancima koji su preporučivali molitvu svete krunice. Tako on – na jednom mariološkom kongresu – govori: „U potridentskom razdoblju a osobito nakon bitke kod Lepanta 1571. godine hrvatski dominikanci po uzoru na subraću iz drugih provincija Reda postaju neumorni širitelji pobožnosti svete krunice. Sve manje ih privlače dotadašnje suptilne rasprave o Mariji prisutne u brojnim teološkim spisima onoga vremena, a sve više se posvećuju širenju Gospine krunice kao spasonosnog sredstva kršćanske ustrajnosti pred opasnošću islama i nasrtaja novatorskih ideja protestantizma. Dominikanci uz svoje samostane uzduž Jadranske obale osnivaju bratovštine svete krunice, grade crkve, itd. podižu oltare na čast Gospe od Ružarija i na hrvatskom jeziku sastavljaju i tiskaju knjige te gorljivo propovijedaju narodu o toj marijanskoj pobožnosti.“ (Mundi melioris origo, 80)

Papa Lav XIII. je 1891. odredio da se mjesec listopad molitvom krunice posveti Bl. Djevici Mariji, nakon što je već u 16. stoljeću papa Pio V. na dan 7.listopada ustanovio blagdan Marije, Kraljice Krunice.

Što nama to znači i na što nas poziva današnji blagdan, govore nam biblijska čitanja.

Prorok Zaharija govori nam – kao i tadašnjim Židovima – poruku radosti, poziva nas: „Kliči od radosti, kćeri Sionska…“ Koji je uzrok tom veselju, na koje poziva prorok? On kaže Božje riječi: „jer evo dolazim, usred tebe prebivati.“

Radost koja i nas treba obuzeti je zbog Božje blizine: on je s nama, on nas štiti, on nam pomaže. Premda se nazivom „kći Sionska“ imenuje često u SZ sam židovski narod, nakon NZ često se taj naslov daje i Mariji. Ona je bila pozvana na radost. Kada joj je naime anđeo Gabrijel pristupio, on ju je pozdravio: „Haire, keharitomene!“, što doslovno znači: Raduj se, preobilno ispunjena milošću! Premda je to bio tada uobičajeni pozdrav – kao što je naš „zdravo!“ pa su i naš bibličari – osobito zbog latinskog prijevoda „Ave Maria, gratia plena!“ – preveli taj pozdrav: Zdravo Marijo! Ipak smijemo u tom pozdravu vidjeti i poziv na radost. I to upravo zato što je Gospodin bio s njome. Dapače Gospodin se utjelovio po njoj i u njoj, ali dakako na njezin pristanak. A ta njezina radost zapravo je naša radost jer nam je po njoj došao Spasitelj svijeta, Krist Gospodin. A ona je utjelovljenje Crkve, Marija je Crkva.

U Djelima apostolskim vidimo Mariju zajedno s apostolima u molitvi za silazak Duha Svetoga. Gospodin Isus bio je uzašao na nebo ali je svojim učenicima zapovjedio da čekaju Silu odozgor. I Marija je s njima bila u toj prvoj duhovskoj devetnici, i ona je doživjela čudesni silazak Duha Svetoga i početak javnog djelovanja Crkve. Ona je dapače bila stup oko koje su se okupljali apostoli. Ona koja je već bila ispunjena Duhom Svetim, bila je s njima „postojana u molitvi“. Ustrajati u molitvi i mi možemo ako smo s Marijom. A molitva krunice je upravo to: Marijin psaltir, ustrajnost s Marijom u molitvi. Ona je naša učiteljica molitve, Virgo orans; ona je naš uzor i zagovornica, naša Majka i odvjetnica.

U Evanđelju (Lk 1,26-38) Mariju anđeo Gabrijel hrabri: „Ne boj se, Marijo!“ Očito, ona se pred uzvišenošću objave i činjenicom da je baš nju Gospodin odabrao prestrašila. Bojala se prihvatiti to što joj je rečeno. Zato zapodijeva razgovor s anđelom, pita ga i želi objašnjenje. Kad je to dobila, i kad je čula za svoju rođakinju Elizabetu, te još čula anđelove riječi: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“, nju je minuo strah i s povjerenjem se prepustila djelovanju Božjemu riječima: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“

Marijo, Kraljice svete Krunice, moli za nas! Moli s nama da i mi postanemo Tebi slični, sposobni pobijediti svaki strah i prihvatiti u svemu Božju volju. Amen.

 

Twitter